Kada krenu pripreme za vikend u prirodi, rođendansku roštiljadu ili neko drugo izvanserijsko obiteljsko okupljanje, vremenska prognoza postaje nam najbolja i najbitnija prijateljica. I dok mlađi naraštaji na svojim mobitelima imaju i po nekoliko aplikacija za vremenske i ine prognoze, oni stariji, zreliji (i mudriji) upale televizor večer prije i čekaju što će im o vremenu reći Zoran Vakula.
Naš najpoznatiji meteorolog osnovnu je školu završio u Pitomači, srednju u Virovitici, a u Zagrebu je diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer geofizika s meteorologijom. Od 1994. zaposlen je u Državnom hidrometeorološkom zavodu, a od 1996. radi kao prezenter vremenske prognoze na radiju i televiziji. Mnogi ga gledatelji cijene i vole zbog opuštena prikazivanja odnosno prognoziranja vremena, pa se pojavljuje i u televizijskoj emisiji Dobro jutro, Hrvatska, ali i šou emisijama poput Plesa sa zvijezdama.
Prije nekoliko godina primio je EMS Broadcast Meteorologist Award, nagradu za izvanredno životno postignuće u spajanju meteorologije i medija. Nagrada je to koju Europsko meteorološko društvo dodjeljuje svake dvije godine meteorolozima koji više od 20 godina promiču meteorologiju u medijima. U obrazloženju nagrade, EMD spominje da je u televizijskim nastupima Zorana Vakule snažna stručna i znanstvena utemeljenost, kombinirana s izvrsnošću u prezentaciji, visokom razinom vještine i laganim načinom komunikacije.
Sve to znaju i gledatelji HRT-a, gdje je Vakula glavni meteorolog, a omiljen je i daleko od samog Prisavlja, pa su njegov lik i djelo opjevani u rap pjesmi Ante Casha i TBF-ova Saše Antića. Neću stoga puno pogriješiti ako kažem da je Zoran Vakula najpoznatiji hrvatski weather man.
Postao je dio opće kulture, a fraza „Vakula je rek’o“ iz spomenute pjesme dio svakodnevnih doskočica. Pitam ga stoga, tijekom fotografiranja kod spomenika velikom Većeslavu Holjevcu, osjeća li možda zbog toga veću odgovornost prema poslu koji obavlja, a to je primarno prognoziranje vremenskih (ne)prilika.
Mi ljudi smo u ovom znanom nam globalnom zatopljenju posljednjih desetljeća pridonijeli svojim djelima, bolje rečeno nedjelima – betonizacijom, asfaltizacijom, uništavanjem zelenila i prirode!
„Roditelji su me još odavno učili da svaki posao radim savjesno, odgovorno i što je moguće kvalitetnije. Dobar dio tih radnih navika iz djetinjstva uspio sam održati. Godi mi kad ljudi primijete da volim svoj posao i „dajem“ mu se. I kao na početku karijere – i sada, u 31. godini gotovo svakotjednog prognoziranja, prilično redovito analiziram i verificiram prognoze, pokušavam otkriti uzroke grešaka te spoznati jesam li ih mogao izbjeći ili barem ublažiti. Naravno, volim kad se moje prognoze ostvare te mi i dalje teško „pada“ kad pogriješim, premda sam svjestan nesavršenosti prognostičkih izračuna i teorije kaosa na djelu.“
Možete li se sjetiti zašto ste izabrali baš PMF?
Za izbor PMF-a, i to smjera dipl. ing. Fizike, mislim da je najzaslužnija gospođa Slobodanka Polašek, moja profesorica fizike iz srednje škole, tadašnjeg prirodoslovno-matematičkog usmjerenja Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje u Virovitici, koja mi je bila i mentorica maturalne radnje, kao i sada pokojna mi razrednica, matematičarka Spomenka Smolić, koja je „blagoslovila“ njezine preporuke. Dok mi se u glavi i ušima „vrtjelo“ tada popularno Azrino „Kamo dalje rođače…“, profesorica Polašek mi je tijekom više razgovora spominjala PMF i inženjersku fiziku, koja bi mi omogućila veći izbor zanimanja od profesorskog smjera, pa još ako položim dodatne „pedagoške“ ispite – i rad u školi, o kojem sam tada razmišljao.
„IZAZOVNO“ I NE ODVEĆ BEZBRIŽNO STUDIRANJE
Što ste znali o tom fakultetu prije upisa, što ste o njemu spoznali tijekom studiranja, a kako ga se sjećate danas?
Ne sjećam se da sam nešto odveć znao o fakultetu prije upisa, osim što mi treba za prijamni. Tijekom studiranja sam spoznao da omogućuje znatno širi spektar zanimanja od onoga što sam mislio prije, a sada ga smatram glavnim nacionalnim autoritetom u području prirodoslovlja.
Što ili koga najbolje pamtite iz studentskih dana? Koji Vam je profesor s PMF-a ostao u sjećanju?
Premda je već prošlo više od polovice mi života od tada, sjećam se još početaka studiranja i prozivanja na početku predavanja u jesen 1990. godine u staroj velikoj predavaonici na Marulićevu trgu, gdje smo imali većinu nastave na prvoj godini, kao i prekrcanih vježbi matematičke analize na Rooseveltovu trgu. Sjećam se i ne baš omiljene mi kemije u Zvonimirovoj, košarke s Birtijom i ekipom na tjelesnom na „Mladosti“ i u „Martinovki“, kao i na drugoj godini fakulteta prelaska u novu zgradu PMF-a na Horvatovcu, ispod čijeg sam se naslova „Fizika“ 1995. godine fotografirao s diplomom, nakon što sam proveo dvije godine na Geofizičkom odsjeku PMF-a te već imao nekoliko mjeseci staža u Državnom hidrometeorološkom zavodu (DHMZ), a i u Hrvatskoj vojsci.
Od profesora sam se, čitajući Vaše pitanje, s prve dvije godine „čeličenja“ na inženjerskoj fizici PMF-u prvo sjetio pokojnog Ksenofonta Ilakovca i njegova „Nema sile“ te još aktivnog i svestranog Jurja Šiftara, od kojega sam izravno učio o algebri, „pokrivačima“ i „potpokrivačima“, a neizravno i o glazbi, te Denisa Karla Sunka i njegovih traženja singulariteta pomoću „metode lovljenja lavova“ tijekom kolegija Matematičke metode fizike, kao i prvih spoznaja o strukturi materije od akademika Vladimira Paara, s kojim sam puno godina kasnije imao čast diskutirati o klimatskim promjenama u emisijama Informativnog programa Hrvatske radiotelevizije (HRT).
S kasnijih godina studija, osim onih s kojima već godinama, pa i desetljećima surađujem, najčešće se sjetim pokojnog prof. dr. sc. Ivana Penzara i Josipa Jurasa, s kojim sam kasnije objavio nekoliko radova, te osobito jedne od znanih mi trenutačno najdugovječnijih meteorologinja – prof. dr. sc. Nadežde Šinik, koja me učila o dinamičkoj meteorologiji te je jedna od najzaslužnijih za moje brzo zapošljavanje u DHMZ-u.
Veseli me da tijekom gotovo cijelog radnog vijeka, sad već skoro 31-godišnjeg, pa i sada, kad sam već 12 godina zaposlenik „samo“ HRT-a, surađujem s ne malim brojem kolegica i kolega s kojima sam slušao predavanja na PMF-u, kao i s nekim nekadašnjim mi asistentima – sada profesorima, te bivšim mi profesorima, sada i akademicima.
Kako je bilo studirati tih godina u Zagrebu?
„Izazovno“ i ne odviše bezbrižno u godinama Domovinskog rata, ali naravno „mirnije“ nego onima koji su bili na ratištu i omogućili nam da studiramo. Kao „dotepenec“ u Zagreb iz Pitomače, prvu sam godinu često za vikend išao u roditeljski dom, prvih mjeseci gotovo svaki vikend, pa sve rjeđe. U vlaku za Pitomaču još se moglo sjediti, ali kad bih se vraćao u nedjelju navečer u Zagreb, stojeće mjesto rijetko sam izbjegao, ponekad čak i na početku vagona, uz wc, pa i u njemu. Bez obzira na donošenu maminu hranu i kolače te tatine mesne „prerađevine“, gotovo sam svakodnevno posjećivao menzu Studentskog centra u Savskoj, kasnije i na Medicinskom fakultetu, a uglavnom vikendom i domova na „Cvjetnom“ i „Savi“. Tulumarenja na prvoj godini sam se gotovo odrekao, i s mojom virovitičkom ekipom, i s novom, koju sam upoznavao u Zagrebu, uglavnom na PMF-u. Kasnije je bilo i toga, ali ne previše, uglavnom po stanovima, rijetko nekim klubovima i na koncertima. No, na četvrtoj godini studija jedan rođendanski tulum moje srednjoškolske kolegice Ivane bio je „ključan“ jer sam na njemu upoznao i nakon njega uskoro „prohodao“ s mojom suprugom Lavandom, s kojom sad imam kćer Lunu. Više od tuluma i koncerata posjećivao sam „Kerempuh“, „Gavellu“ i „Komediju“. Naravno, koristeći studentski popust. Bio mi je prioritet što brže polaganje ispita, završetak studiranja i zapošljavanje. Tomu je barem djelomično pridonio i život u sobi stana sada pokojnih supružnika Razumović. Primili su me u svoj dom i dijelili sa mnom kuhinju i kupaonicu, premda im to nije bilo financijski nužno i moje roditelje su samo površno znali. Htjeli su učiniti dobro djelo. I u tome su uspjeli. Vjerojatno bih se znatno teže othrvao pozivima za „prijateljevanje“ da sam bio u studentskom domu! I tijekom uzbuna sam se uglavnom zadržavao u stanu, pa skloništa nisam ni vidio. Čitaonicu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) posjećivao sam rijetko, uglavnom u duljim pauzama predavanja na prvoj godini. No, na predavanjima i vježbama bio sam redovit, bez obzira na to jesu li bile obvezne ili nisu. I to ne samo na prve dvije godine studija, kad čak nisam izostajao ni s ranojutarnjih sati tjelesne i zdravstvene kulture, nego i kasnije. Većinu ispita polagao sam od prve ili druge, ne odbijajući ocjenu ma koja bila – cilj mi je bio što prije sve položiti. Pritom sam i povremeno zarađivao držeći instrukcije iz matematike, a tijekom drugog studentskog ljeta i konobareći.
Kada ste otkrili ljubav prema meteorologiji?
Kad sam išao na prijamni ispit na PMF, bio mi je cilj samo postati dipl. ing. fizike i što prije se zaposliti, osamostaliti, maknuti s „troška“ roditeljima. Nisam razmišljao na koji ću se smjer kasnije upisati i što ću diplomirati. Odluka za geofiziku s meteorologijom došla je spontano, slučajno, ako slučajnosti uopće postoje, tek potkraj druge godine studija. Sjećam se da su se neke kolegice i kolege čudili mojem izboru jer sam imao uvjete za upis bilo kojeg smjera – ostao mi je nepoložen samo ispit iz kemije. Neke posebne ljubavi prema meteorologiji nisam bio svjestan. Jednostavno se nisam vidio u nuklearnoj, atomskoj, kvantnoj, astro i drugim sličnim fizikama, nego sam izabrao „bližu“ mi geofiziku.
Volim kad se moje prognoze ostvare te mi i dalje teško „pada“ kad pogriješim, premda sam svjestan nesavršenosti prognostičkih izračuna i teorije kaosa na djelu!
NAJVEĆA JE PAMET ‒ VRIME ZNATI!
Poseban trud ulažete u popularizaciju meteorologije ‒ svoje ste prognoze nebrojeno puta napisali u stihovima. Otkud takav zanos poslom koji obavljate?
Za poticaj za dodatnu popularizaciju meteorologije „krive“ su moje kolegice i kolege s HRT-a, koji su me ubrzo nakon početka pojavljivanja u informativnom programu radija i televizije počeli zvati i u dječji, edukativni, školski i obrazovni program, kasnije i u znanstveni i zabavni, čak i dokumentarni, športski, dramski i filmski te u talk-showove, emisije gospodarstvenog i religijskog programa te umjetnosti i kulture. I rad na Hrvatskom radiju te svakodnevno pisanje za mrežne stranice HRT-a barem malo djeluju na popularizaciju moje struke. Posljednjih se godina „zanosim“ i Nakladom Vakula, svojom nakladničkom kućom u kojoj sam do sada objavio dvije zbirke meteorima i sedam meteoslikovnica, na temelju kojih je zagrebački Mali teatar pripremio i već odigrao gotovo 200 meteopredstava za djecu, a Hrvatski audiovizualni centar pomaže u pripremi scenarija za seriju meteoroloških animiranih filmova. Nadam se da popularizaciji meteorologije pridonosi i povremeno emitiranje na radiju, ne samo znane i za Porin predlagane pjesme Pretežno vedro ‒ Vakula je reko Ante Casha i Saše Antića, nego i moje prve uglazbljene pjesme Kišno jutro u gradu, skladatelja i izvođača Tomislava Tišljara.
Što je to toliko čarobnu u „predviđanju“ vremenskih prilika, koja je tajna svakog dobrog meteorologa?
Ne znam što je „čarobno“ u prognoziranju vremena. I je li uopće što čarobno?! Možda spoznaja budućnosti?! Mr. sc. Milan Sijerković, jedna od legendi meteorologije ovog dijela Europe, često je spominjao staru primorsku izreku: „Najveća je pamet vrime znati.“ Prema njoj bi se moglo zaključiti da je i naše stare zanimalo kakvo će biti vrijeme i cijenili su te spoznaje.
Ne znam ni imaju li moje kolegice i kolege kakve tajne „zanata“ ili se i njima, kao i meni, sve temelji na detaljnoj analizi brojnih izmjerenih podataka i prognostičkih izračuna različitih modela atmosfera, te na iskustvu ‒ spoznaji pouzdanosti tih izračuna u različitim vremenskim situacijama.
Sjećate li se svoje najveće pogreške, je li Vam se dogodilo, primjerice, da najavite vedru nedjelju, a probudimo se sa snježnim pokrivačem?
Ne sjećam se baš tako velike pogreške, ali dosta manjih je bilo. Uostalom, pogreška je u opisu vremenske prognoze. Neke od tih pogrešaka i anegdota iz svijeta meteorologije uskoro će se pojaviti i u prvom hrvatskom – možda i svjetskom – meteostripu Naklade Vakula, koji na moj tekst crta strip-majstor Krešimir Biuk.
Puno ekologa i meteorologa upozorava da se polako približavamo „točki s koje nema povratka“. Bojite li se klimatskih nepogoda u skorijoj budućnosti?
Bojao se ili ne – bit će kako bude. Ne mislim da je ova civilizacija sposobna ponašati se za zajedničko dobro. Klimatske promjene na Zemlji postoje i bez nas ljudi – samo zbog međudjelovanja Sunca i Zemlje, zbog kojega je Zemlja prolazila kroz toplija i hladnija razdoblja, čak i ledena doba. Sad smo neprijeporno u toplom dijelu Zemljina života, koje će se možda nekad kasnije nazvati i ledenim dobom u usporedbi s onim kakvo bi moglo biti. Pritom mi djeluje neprijepornim da smo mi ljudi ovom znanom nam zatopljenju posljednjih desetljeća pridonijeli barem malo, vjerojatno i više, svojim djelima, bolje rečeno nedjelima – betonizacijom, asfaltizacijom, uništavanjem zelenila, prirode…
RAZVIJATI VJEŠTINE ANALITIČKOGA RAZMIŠLJANJA
Za kraj, što biste budućim studentima PMF-a poručili: zašto izabrati baš taj fakultet među 34 sastavnice Sveučilišta u Zagrebu?
Dugogodišnja tradicija – kvalitetna edukacija! Nadam se da će iskustvo 150 godina nastave prirodoslovlja i matematike, pri čemu 80 godina samog PMF-a, poticati sve više studenata da baš ovdje razvijaju vještine analitičkoga razmišljanja – pristupanja i rješavanja problema ma kakav on bio i u kojoj god struci bio, gdjekad čak i u onoj koja naizgled nema veze s PMF-om.
Biste li nekomu od njih preporučili biti baš meteorolog, i zašto?
Ne da bih, nego to i radim. I to na mojim popularno-znanstvenim predavanjima te još češće djeci u osnovnim školama, čak i vrtićima, gdje posljednjih godina intenzivnije nego prije govorim djeci o meteorologiji, razgovaram s njima i učim ih o nekim osnovnim meteorološkim pojmovima i vremenskim pojavama, pokazujući im ilustracije Nika Titanika iz Vremenastih priča – moje serije meteoslikovnica odnosno slikovnica o meteorologiji. Vjetropirastoj, Oblačastoj, Sunčastoj, Pahuljastoj, Kapljičastoj, Munjastoj, Dugastoj, a uskoro i Tornadastoj, cilj je educirati odnosno približiti neke često spominjane meteorološke termine mladima, osobito djeci, kako bi poslije bolje razumjeli i imali koristi od meteoroloških informacija, posebice u ovo doba sve očitijih klimatskih promjena i globalnog zatopljenja. Pritom, osim teksta i ilustracija, u svakoj meteoslikovnici postoje još i premetaljke, rebusi i ispunjaljka, kojima pokušavam djecu potaknuti i na enigmatiku i „mozganje“.
PROGNOZE S DUŠOM
Unatoč svim mogućim gadgetima, modelima, satelitima i umjetnoj inteligenciji, čini mi se da je vrijeme danas vrlo teško predvidjeti.
Ovisi što se očekuje od vremenske prognoze. Napredak u tehnologiji, razvoju računalnih modela atmosfere i dostupnost informacija prilično nas je „razmazio“, pa sada nije dovoljno reći kao prije dvadesetak godina da, primjerice, za pet-šest dana dolazi promjena vremena, nego se odmah želi znati gdje će, ne samo na kojem području nego i u kojem mjestu, čak ulici, koliko i kada točno u danu pasti kiša, sniziti se temperatura, zapuhati vjetar… Brojne mrežne stranice i aplikacije nude dojam lažne pouzdanosti, a stvarnost je sasvim drukčija. Na djelu je teorija kaosa – efekt leptira, nezaobilazni dio suvremene znanstveno utemeljene vremenske prognoze. Stoga su najmanje loše ili pogrešne subjektivne prognoze iskusnih meteorologa – „prognoze s dušom“, koje nisu rezultat jednog računalnog modela atmosfere nego stotinjak izračuna, i to različitih modela atmosfere, i još temeljene na iskustvu meteorologa. Naravno, takve prognoze nisu dostupne za „mali milijun“ mjesta po satima, nego „samo“ za ograničeni broj mjesta po danima, najviše dijelovima dana za dan-dva unaprijed, a za više dana unaprijed dostupne su prognoze po područjima, ne po pojedinim mjestima. Stoga sam još 2016. godine u aplikaciji HRT METEO osmislio baš takvu vizualizaciju, koja pozornije korisnike navodi na spoznaju sve manje pouzdanosti detaljnije prognoze što je dan prognoze dalji od trenutka prognoziranja. Nažalost, mnogi korisnici očekuju puno više, nesvjesni mogućnosti današnjih znanstvenih spoznaja – znamo mnogo, ali imamo još puno prostora za napredak. I pritom je važno istaknuti kako nam sateliti ne izračunavaju vremensku prognozu, nego nam „samo“ omogućuju spoznaju gdje se koji oblak nalazio u prošlosti te gdje je kakvo stanje atmosfere bilo. Te informacije služe kao ulazni podatci u računalne modele atmosfere, u koje su utkani fizikalni zakoni, jednadžbe… Umjetna inteligencija pritom pomaže, ali još nije na razini da može zamijeniti iskusna meteorologa. Uostalom, dugo se govorilo kako se upravo za vremensku prognozu na globalnoj razini koriste najmoćnija računala!
DAPAČE IL’ ŠTOVIŠE, LOŠE NAM SE PIŠE
Kako biste Vi osobno objasnili svjetskim moćnicima da je krajnje vrijeme da počnemo paziti na Majku Zemlju, jer nam je Ona jedini dom koji imamo?
Tko sam ja da objašnjavam svjetskim moćnicima?! Znaju oni to i bez mene, ali većina ih zbog kojekakvih „sitnih“ interesa razmišlja kratkoročno po onoj narodnoj: U se, na se i poda se. Ipak, s nadom da ću barem neke „male ljude“ potaknuti na razmišljanje i djelovanje te da će se s vremenom stvoriti „kritična masa“ odgovornih, prije sada već dosta godina, povodom Dana zaštite prirode, napisao sam svoje „klimatske rime“, koje sam objavio u svojim zbirkama meteorimâ – Rimovane meteoprognoze u doba koronaviroze i Vjerske teme i vrijeme:
Svijet je već ionako od savršenstva daleko.
Dapače il’ štoviše, loše mu se piše.
Ugljika su puni dimnjaci,
I sve manji su ledenjaci.
Smog onečišćuje obzore,
i česte su kisele kiše,
i uz razne respiratore
sve teže i teže se diše.
Priroda nam poruku šalje:
ovako se ne može dalje!
Ekstrem za ekstremom samo se niže,
je li to kraj planeta Zemlje sve bliže?!
Temperatura zraka gotovo se iz godine u godinu diže,
zbog meteorekorda vrijeme je često razgovorima siže.
Očito nam se klima sve više klima,
valja se prilagoditi ekstremima…
Kad se govori o klimatskim promjenama,
ima ih na kopnu, u zraku i u vodama.
Upravo je u oceanima – drama
koja bi mogla doći glave svima nama!
Nema zbora, a ni prigovora:
plavljenje mora sve je veća mora!
Djelovati se mora!
Nema izbora!
Situacija će uskoro biti još gora.
Pogotovo gdje uz more nema gora.
No, da ne ispadnem veliki pesimist,
jezik ću sada kao slučajno – pregrist.
Promislimo o klimi,
Zemlji, oceanima,
o rijekama
i ostalim vodama…
Meteorekorde bilježimo u svim godišnjim dobima,
siromašniji postajemo u biološkim raznolikostima.
Sve izraženije vremenske promjene smetaju mnogima.
Voda i zrak zagrijavaju se kao u parnim kotlovima,
a srednja morska razina raste kao da je najjača plima.
Premda priroda teži ravnoteži – klima se, očito, klima!
Odgovornim ponašanjem suprotstavimo se ekstremima!
