Suosjećati s težinom i patnjom drugih beskrajno je važno. Većina će se nas s lakoćom složiti. Tako kreiramo pravednije, humanije i sretnije društvo i samo se tako kolektivno razvija i raste. Međutim, kada je teško, čak je 78% ljudi suosjećajnije prema drugima nego prema sebi.
Kako to da je tako puno nas spremno sebi uskratiti razumijevanje, ohrabrivanje, navijanje, nježnost i podršku onda kada nam je teško iako ih lako i bezrezervno pružamo drugima kada je to potrebno, pita se edukatorica, istraživačica i psihoterapeutkinja doc. dr. sc. Josipa Mihić iz Laboratorija za prevencijska istraživanja (PrevLab) Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U svojoj novoj kolumni na portalu Pukotine.hr, docentica Mihić objašnjava kako imati suosjećanja prema sebi znači primijetiti kada nam je teško, željeti si dobro u tim trenutcima, nježno se odnositi prema sebi i imati želju i namjeru na mudar način umanjiti neugodu i patnju koju osjećamo. Iako je posljednjih mjeseci bilo baš puno prilika za suosjećajno ponašanje prema sebi, nije to baš lako. Evo i nekih razloga zašto.
– Mnogo je nas rano iz svoje okoline automatski progutalo ili tijekom života razvilo vjerovanje da ćemo stalnim kritiziranjem sebe postati bolje verzije nas. Posljedično, možda već godinama vjerujemo tom strogom sustanaru, unutarnjem glasu, koji nam tijekom dana (nerijetko i noću) šapuće (nerijetko i vrišti) kako smo trebali ili bismo trebali nešto učiniti ispravnije, više, bolje, jače, uspješnije. Taj nam glas govori iz ljubavi – pomislimo – da nama bude bolje. Brine o nama. Ako se kritiziramo, sigurno idemo naprijed. Tako rastemo. Mi to samo sebe motiviramo. Želimo si dobro. Da budemo bolji, uspješniji, prikladniji, privlačniji, uklopljeniji, baš taman. Zapravo i više od taman. Mislimo, ako se prestanemo kritizirati, nešto sigurno neće biti u redu. Opustit ćemo se. Stagnirati. Svi i sve će nas prestići. A možda će nas svi i sve i manje voljeti ili čak napustiti. Možemo povjerovati kako je samokritičnost najbolji put, pogotovo u trenutcima krize. Međutim, to stvarno – ali najstvarnije – uopće nije tako, napominje Mihić.
Suosjećajanost prema sebi traži hrabrost. Veliku hrabrost da u trenutcima kada nam je teško ne potisnemo tu groznu neugodu stanja u kojemu jesmo i pravimo se da se ono ne događa. Osjetiti težinu i priznati si da nam je nešto teško i scary, a da se pritom ne osuđujemo i ne ljutimo na sebe, nije nimalo lako. Prvi je to korak u razvoju suosjećanja prema sebi.
Cijelu kolumnu pod naslovom “Zagrli se – o suosjećanju prema sebi” pročitajte OVDJE.
INTERVJU: Cijela je 2020. obojena strahom, pa mentalno zdravlje (konačno) dolazi na dnevni red
