Vrijedno priznanje izvrsnim mladim znanstvenicama

L’Oréal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture i medija, pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 19. godinu zaredom nagradili su četiri mlade znanstvenice iz područja prirodnih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja, pojedinačnim priznanjima u vrijednosti od 5000 eura.

Tri su ovogodišnje dobitnice priznanja Nacionalnoga programa L’Oréal-UNESCO Za žene u znanosti sa Sveučilišta u Zagrebu: Andrea Lončarević Vrabec s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Antonella Barišić Kulaš s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Mia Jurilj Sajko s Medicinskoga fakulteta i KBC-a Sestre milosrdnice te Petra Maleš s Instituta Ruđer Bošković.

I ove je godine zahtjevan zadatak odabira četiriju dobitnica priznanja između 68 pristiglih prijava imalo Izborno povjerenstvo, koje je predvodio akademik Zvonko Kusić s cijenjenim članovima hrvatske akademske zajednice: akademkinjom Vidom Demarin, akademikom Goranom Durnom, prof. emer. Helenom Jasnom Mencer, prof. dr. sc. Đurđicom Ugarković, dr. sc. Katicom Biljaković, prof. dr. sc. Maricom Ivanković, prof. dr. sc. Leandrom Vranješ Markić i prof. dr. sc. Zrinkom Ljubešić.

Kada ste primijetile da vas zanima baviti se znanošću te kada ste se konkretno odlučile za smjer/područje kojim se danas bavite?

ANDREA LONČAREVIĆ VRABEC: Moj ulazak u svijet znanosti je zapravo bio slučajan, a sve zahvaljujući mojoj sadašnjoj mentorici izv. prof. dr. sc. Anamariji Rogina, tadašnjoj asistentici i voditeljici laboratorijskih vježbi na Zavodu za fizikalnu kemiju. Nakon odrađenih vježbi, mentorica mi je ponudila mjesto demonstratora, što sam prihvatila, a s obzirom na to da mi je bilo zanimljivo područje kojim se bavi (tkivno inženjerstvo i primjena biomaterijala), odlučila sam završni rad odraditi pod njezinim neposrednim mentorstvom. Iz tog završnog rada proizašao je i moj prvi znanstveni članak, i možemo reći da time zapravo počinje moje bavljenje znanošću. Na diplomskom studiju nastavila sam istraživati tu tematiku, kao i na doktorskom studiju.

ANTONELLA BARIŠIĆ KULAŠ: Zanimanje za znanost razvilo se spontano. Oduvijek sam voljela učiti i istraživati, a s vremenom se to pretvorilo u želju da radim na pitanjima na koja još nemamo odgovore. Još u srednjoj školi znala sam da me privlače robotika i automatizacija. Tijekom jednog posjeta FER-u posebno me oduševila činjenica da možete napisati programski kod i odmah vidjeti kako se nešto pokreće upravo zahvaljujući tom kodu. To je bio trenutak u kojem sam odlučila baviti se time. Kasnije sam se specijalizirala za računalni vid u robotici, jer je to područje izuzetno dinamično, primjenjivo i intelektualno izazovno.

MIA JURILJ SAJKO: Bavljenje znanošću za mene je bio postupan proces. Još u djetinjstvu promatrala sam svog djeda, liječnika koji je neprestano pratio najnoviju stručnu literaturu. Vjerojatno me upravo on potaknuo da se upišem na Medicinski fakultet. Tijekom specijalizacije iz neurokirurgije počela sam se ozbiljnije baviti znanošću, a tada sam i povezala kliničku neurokirurgiju s temeljnim medicinskim znanostima, osobito biokemijom. To je dovelo do moje doktorske teme iz područja sfingolipida.

PETRA MALEŠ: Moj znanstveni put je u principu moj osobni izlazak iz moje zone komfora, što se na neki način danas svima savjetuje. Stalno u ovom poslu dolazi do učenja potpuno novih metoda, rada na nepoznatoj opremi ili prezentiranju vlastitog rada pred stručnjacima. Ali upravo ti trenutci, kad nisam potpuno sigurna u sebe, su me najviše izgradili – naučili su me nositi se s neizvjesnošću, vjerovati procesu i samoj sebi, jer takav je život generalno. Nažalost sam u obiteljskoj anamnezi imala slučaj neurodegenerativne bolesti, što se može povezati s autoimunim bolestima poput multiple skleroze, tako da mi je to bio dodatni motiv da se usmjerim u područje kojim se bavim, i to na molekularnoj razini.

Od četiriju laureatkinja ovogodišnje stipendije, njih tri dolaze sa Sveučilišta u Zagrebu

Jeste li ikad primijetile da vam je na neki način „teže“ baviti se znanošću od muških kolega?

ANDREA: Osobno ne jer u istraživačkoj skupini čija sam članica imam odlične kolege (i kolegice), što zasigurno olakšava posao.

ANTONELLA: U samom znanju – naravno da ne. No, u očekivanjima okoline, kolega ili profesora, ponekad da. To su često suptilne razlike, nesvjesne raspodjele zadataka i odgovornosti koje stvaraju osjećaj da vas se drugačije percipira. Nema jednostavnog rješenja za to, osim biti prisutna i raditi svoj posao najbolje moguće.

MIA: U samom bavljenju znanošću, radu u laboratoriju ili tijekom specijalizacije u bolnici nisam primijetila razlike između sebe i muških kolega. Međutim, izazovi se pojavljuju kada je potrebno uskladiti zahtjevan klinički rad s paralelnim znanstvenim istraživanjima, osobito kada uz to dolaze obiteljske obveze i briga o djeci. Upravo taj aspekt usklađivanja profesionalnog i privatnog života ponekad može biti dodatno opterećenje, posebno za žene.

PETRA: Na ovo pitanje je univerzalni odgovor kao i za sve profesije u kojima sudjeluju i muškarci i žene. Iz bioloških razloga, ženama je teže ako se odluče imat djecu i održavati kvalitetni obiteljski život. Ali, isto tako moramo biti svjesni da imamo pravo izbora i slobodu kao nikad do sada, tako da ja ne bih radila prevelike rodne razlike.

Što biste poručile djevojčicama i djevojkama koje razmišljaju o karijeri u znanosti?

ANDREA: Da budu uporne i ustrajne u radu. Također, poručila bih da ne slušaju one koji kažu da je nešto teško napraviti ili ostvariti, nego da se ugledaju na one koji su to ostvarili. Jer to znači da se može.

ANTONELLA: Znanost je za sve.

MIA: Ne čekajte savršene okolnosti, dovoljno je da osjećate znatiželju i želju da učite, da istražujete i usavršavate se na području koje vas zanima. Na tom putu će postojati mnoge prepreke i izazovi, ali zapamtite da su oni privremeni, a vaš doprinos može biti trajan i velik.

PETRA: Vrlo jednostavno: Budite hrabre, znatiželjne i uporne! Neka vas ne obeshrabre prepreke – ni sustavne, ni unutarnje. Okružite se ljudima koji vjeruju u vas, ali još važnije – najviše vjerujte same sebi. U znanosti ne postoji „jedan tip” uspješne osobe. Znanost uvijek treba autentičnost, pa i nesavršenost.

Kada pogledate unatrag, kako biste ocijenile hrvatski obrazovni sustav – osnovnoškolsku i srednjoškolsku razinu? Što su najbolje, a što najlošije strane školovanja u Lijepoj Našoj?

ANDREA: Davno sam bila u osnovnoj školi, malo manje davno u srednjoj, tako da nisam upoznata s trenutnim kurikulom. Sada kao asistentica na fakultetu radim sa studentima i ono što vidim kao problem je često nedostatak kritičkog razmišljanja i istraživačkog duha. Tu i tamo bude koji pojedinac koji se istakne. Prema tome, možda bi trebalo na neki način više poticati razvoj kritičkog razmišljanja, a ne samo prenositi informacije koje učenici/studenti trebaju „naučiti napamet“ kako bi riješili predmet/kolegij. Kritičko razmišljanje je potrebno kako bi mladi počeli preispitivati dobivene informacije i stvarati nove.

ANTONELLA: Tijekom obrazovanja često nam nije jasno zašto učimo određene stvari, ali poslije se sve to lijepo posloži. Ne možete se baviti nekim stvarima ako nemate dobru podlogu. Što se tiče sustava, mislim da je trenutno suočen s novim izazovima koje donosi umjetna inteligencija. Moramo brzo reagirati i prilagoditi programe, ne samo u sadržaju, već i u načinu podučavanja. Vještine učenja, razumijevanja, analize i sinteze znanja su danas bitnije nego ikad prije. Znanje je dostupnije nego ikad, ali sposobnost da ga razumijemo i iskoristimo mora postati temeljni cilj obrazovanja.

MIA: Tijekom svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja u općoj gimnaziji stekla sam vrlo dobre temelje za daljnje školovanje, osobito za studij medicine. Smatram da sam dobila kvalitetnu podlogu u prirodnim znanostima. Obrazovni sustav se kroz godine značajno mijenjao, osobito uvođenjem kurikulne reforme. Kao pozitivnu promjenu istaknula bih digitalizaciju nastave, koja je mnogim učenicima i nastavnicima olakšala pristup sadržaju i organizaciju rada. S druge strane, zadržavanje preopterećenosti učenika količinom gradiva, kao i prevelik fokus na tradicionalne metode podučavanja, mogu se smatrati nedostatkom. Također, smatram da srednjoškolsko strukovno obrazovanje nije dovoljno valorizirano niti usklađeno s potrebama tržišta rada. To je prostor koji traži dodatnu pažnju i ulaganje.

PETRA: Ja bih svoje osnovnoškolsko i srednjoškolko obrazovanje ocijenila vrlo dobrim (4). Uvijek ima prostora za napredak, ali sad s nekim odmakom mogu reći da sam stekla dobre radne navike od „malih“ klupa i temelje znanja koji su bili osnova mom daljnjem školovanju. Tu moram zahvaliti svojim nastavnicima i profesorima koji su mi to omogućili. Najbolja strana našeg obrazovanja je i dalje razvoj kritičkog razmišljanja koje, nažalost, slabi razvojem tehnologije i utjecajem društvenih mreža. A kao najlošiju stranu bih izdvojila nedostatak povezanosti s tržištem rada.

Kojega se učitelja, nastavnika najviše sjećate iz svojih đačkih dana, tko je ostavio najveći trag na vas i zašto?

ANDREA: Razrednica od 5. do 7. razreda i učiteljica kemije i biologije Marija Karalić (Osnovna škola Josipa Antuna Ćolnića, Đakovo), koja nas je uvela u čarobni svijet kemije i biologije.

ANTONELLA: Iskreno ne mogu izdvojiti samo jednu osobu. Počela bih sa svojom razrednicom od prvog do četvrtog, Đurđom Bagarić, koja me naučila disciplini i otvorila svijet matematike. U višim razredima posebnu ulogu imala je Marija Glibo-Čuljak, razrednica i profesorica matematike, koja je moju ljubav prema tom predmetu produbila i usmjerila dalje. U srednjoj školi istaknula bih profesoricu matematike Lidiju Božić i profesoricu informatike i matematike Sanju Grabusin, koje su me dodatno motivirale i usmjerile prema tehničkim znanostima. Sad kad se osvrnem, shvaćam da su sve bile žene i matematičarke. Vjerujem da je to ostavilo snažan trag na meni.

MIA: Ne mogu izdvojiti nikoga posebno, jer su svi moji učitelji i profesori na svoj način ostavili trag. Školovanje mi je ostalo u lijepom sjećanju, profesori su bili korektni, predani i svatko je imao svoj jedinstveni stil podučavanja. Vjerujem da se znanje ne svodi samo na ono što dobijemo u školi, već i na osobni trud, motivaciju i spremnost na učenje kroz cijeli život.

PETRA: Ja se rado sjećam svoje prve profesorice iz kemije u osnovnoj školi, koja mi je pokazala da se na jednostavan način mogu naučiti i jako kompleksne stvari. Od tog uzrasta sam nekako stalno učila po principu da samoj sebi rastavim sve na „proste faktore“ i da nema preskakanja. Moram spomenuti i svoju profesoricu s PMF-a u Splitu, koja mi je predavala organsku kemiju i biokemiju, te je to možda faza kad sam se skroz zaljubila u kemiju, i to traje još uvijek. Njezin ton glasa, način predavanja i poštovanje koje je imala prema svojim studentima je nešto stvarno vrijedno divljenja.

Prema vašem mišljenju, izdvaja li Hrvatska dovoljno za visoko školstvo i znanost?

ANDREA: Mislim da da, s obzirom na to da je za redovite studente prva godina studija besplatna, kao i svaka sljedeća ako rješavaju sve studentske obveze u roku.

ANTONELLA:  Nažalost, ne. Znanost i istraživanje zahtijevaju ozbiljna financijska ulaganja i bez toga ne možemo očekivati značajan napredak. Nedostatak sredstava usporava razvoj i stavlja nas u nepovoljan položaj u odnosu na mnoge druge države. Puno energije trošimo na pronalaženje dodatnih izvora financiranja, umjesto da se u potpunosti posvetimo znanstvenom radu. Tijekom boravka u Americi imala sam priliku iskusiti koliko puno znači stabilna financijska potpora i učinkovita administracija. U takvom okružju istraživanja se odvijaju brže i moguće je provesti više eksperimenata u kraćem vremenu. To izravno potiče inovacije i stvaranje novih znanja.

MIA: Smatram da bi Hrvatska svakako trebala povećati izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje kako bi se približila prosjeku europskih zemalja. Trenutačna ulaganja su ispod razine koja bi omogućila ozbiljan iskorak u suvremenom znanstvenom radu. Iz osobnog iskustva mogu reći da bi veća ulaganja omogućila bolje opremljene laboratorije na fakultetima, čime bi se smanjila potreba da se znanstvenici oslanjaju isključivo na vlastitu snalažljivost i improvizaciju u provedbi istraživanja. Ipak, unatoč ograničenim resursima, Hrvatska i dalje školuje kvalitetan kadar, što potvrđuju priznati stručnjaci i znanstvenici koji djeluju i unutar zemlje, ali i izvan nje.

PETRA: Hrvatska ne izdvaja dovoljno za visoko školstvo i znanost, već se oslanja maksimalno na novac koji dolazi iz europskih fondova. Dok god je tako, potpuni kapacitet hrvatskog školstva i znanosti neće biti ostvaren.

Putem Nacionalnoga programa L’Oréal – UNESCO Za žene u znanosti od 2006. godine do sada su nagrađene 74 hrvatske znanstvenice u završnoj fazi izrade doktorskoga rada

Može li Hrvatska jednog dana postati „društvo znanja“ kao što se političari često vole hvaliti? Što bi se trebalo promijeniti da više mladih ljudi odabire znanost ili prosvjetarsku struku kao svoju budućnost?

ANDREA: Mislim da jesmo „društvo znanja“ s obzirom na širinu znanja kojim raspolažemo. Da više mladih odabire znanost ili prosvjetarsku struku kao svoju budućnost – to je na njima, na nama koji radimo u ovom sektoru je da budemo što bolji primjeri u koje se mladi mogu ugledati i onda reći „i ja želim to raditi“.

ANTONELLA:  Mogućnost uvijek postoji, ali ostvarenje tog cilja zahtijeva sustavan pristup i konkretne promjene. Preporučila bih nekoliko konkretnih koraka: veća ulaganja u znanstvenoistraživačke projekte, kompetitivne plaće, ugovore na neodređeno za istraživače, jasne mehanizme i institucionalnu podršku komercijalizaciji rezultata istraživanja, i okvir za suradnju između akademske zajednice i industrije.

MIA: Vjerujem da Hrvatska ima potencijal postati društvo znanja, ali za to su potrebne konkretne promjene. Prije svega, znanje mora postati istinski društveno i sustavno vrjednovano – ne samo kroz riječi nego kroz pravednu politiku zapošljavanja, transparentno napredovanje i konkretna ulaganja u znanstveni i obrazovni sektor.

PETRA: Ne bih ulazila u politiku, ali mi smeta to što se u javnosti često plasira slika o „društvu znanja“ u Hrvatskoj, ali tu treba ipak prevagnuti kvaliteta nad kvantitetom. Mislim da su nekad apsurdni brojevi visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj, koji nažalost traže posao u inozemstvu. Ispada kao da smo „tvornica diploma“, a ne „društvo znanja“ što je skroz kontradiktorno. Prije svega se trebaju umrežiti tržište rada i obrazovni sustav te bi se mnoga pitanja na takav način riješila. Znanstveni i obrazovani sektor bi odabralo više ljudi da se ti poslovi više valoriziraju, da su uvjeti zaposlenja i plaće pristojniji. Primjerice, profesori izvan nastave ne drže instrukcije za djecu da bi se obogatili i kupili apartman na moru, već da si plate rentu stana u kojem žive jer si ne mogu kupiti svoj. To su činjenice od kojih ne treba bježati.

---

Trebalo bi više poticati razvoj kritičkog razmišljanja, a ne samo prenositi informacije koje učenici/studenti trebaju „naučiti napamet“ kako bi riješili predmet/kolegij
– Andrea Lončarević Vrabec, FKIT

Znanost i istraživanje zahtijevaju ozbiljna financijska ulaganja i bez toga ne možemo očekivati značajan napredak. Nedostatak sredstava usporava razvoj i stavlja nas u nepovoljan položaj u odnosu na mnoge druge države
– Antonella Barišić Kulaš, FER

Izazovi se pojavljuju kada je potrebno uskladiti zahtjevan klinički rad s paralelnim znanstvenim istraživanjima, osobito kada uz to dolaze obiteljske obveze i briga o djeci
– Mia Jurilj Sajko, Medicinski fakultet

U znanosti ne postoji „jedan tip” uspješne osobe. Znanost uvijek treba autentičnost pa i nesavršenost
– Petra Maleš, Institut Ruđer Bošković

---

Hrvatski učitelji i profesori ponovno se žale da su potplaćeni i marginalizirani u društvu, val štrajkova je održan, prijeti se novima. Kako gledate na to?

ANTONELLA: Znanost, znanje i obrazovanje temelj su svakog naprednog društva.

MIA: Zaposlenici u obrazovanju s pravom su nezadovoljni – i svojim statusom u društvu i plaćama. Nezadovoljstvo je dodatno potaknuto činjenicom da nakon posljednjeg štrajka u ožujku nije postignuto konkretno rješenje. Uz sve to, učitelji i profesori danas su pod sve većim pritiskom – ne samo od sustava nego i od roditelja. Čini se da se odgovornost sve češće prebacuje na nastavnike, dok se pritom zanemaruje važnost uloge učenika i roditelja u obrazovnom procesu. Takva klima demotivira i dodatno otežava već zahtjevan posao nastavnika.

PETRA: Samo jako i apsolutna podrška! Budućnost Hrvatske su naša djeca i ako želimo živjeti u pristojnom društvu vrijednom divljenja, pitanje obrazovanja treba biti na prvom mjestu, a ne na margini!