Pravilnicima ili posebnim ugovorima moguće je regulirati postupanje s rezultatima znanstvenog istraživanja

Prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković redovita je profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Specijalizirala se u području građanskoga prava te hrvatskoga i europskoga prava intelektualnoga vlasništva. Na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu predaje na kolegijima Autorsko pravo i Legislativa u audiovizualnoj industriji.

Objavila je više od sedamdeset znanstvenih radova, dvije knjige, urednica je nekoliko knjiga i znanstvenih časopisa. Voditeljica je poslijediplomskoga interdisciplinarnog specijalističkog studija Intelektualno vlasništvo na Sveučilištu u Zagrebu. Obnašala je brojne dužnosti u području zaštite autorskih prava i intelektualnoga vlasništva: bila je pravna savjetnica u Hrvatskom društvu skladatelja, Zaštita autorskih muzičkih prava, od 2001. do 2003., zamjenica ravnatelja Državnoga zavoda za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske od 2005. do2008., predsjednica žalbenih vijeća u području prava industrijskoga vlasništva od 2007. do 2013., predsjednica Vijeća stručnjaka za naknade u području autorskog i srodnih prava od 2005. do 2009. godine. Konzultantica je u mnogim projektima pravne pomoći u regiji, a sudjeluje i u nekoliko projekata o transferu tehnologije na Sveučilištu u Zagrebu. Bila je članica radne skupine u pregovorima za pristup EU-u za poglavlje 7. Pravo intelektualnoga vlasništva i poglavlje 26. Obrazovanje i kultura.

Profesorica Matanovac Vučković članica je brojnih radnih skupina za izradu zakona u Republici Hrvatskoj u području prava intelektualnoga vlasništva i audivizualnih medija.

Kako se definira pitanje autorskoga prava u otvorenoj znanosti?

Otvorena znanost je koncept koji ne predstavlja negaciju autorskoga prava. Autorsko pravo i dalje postoji, i u otvorenoj znanosti. Međutim, u konceptu otvorene znanosti promovira se postupanje autora u kojem on ne izvršava kontrolu nad korištenjem niti traži naknadu za korištenje autorskog djela. U otvorenoj znanosti autor ne izvršava svoje autorsko pravo iako ono i dalje postoji.

Koja su moguća rješenja autorskoga prava u otvorenoj znanosti na zakonskoj razini, koja na institucijskoj razini, te postoji li mogućnost kombiniranoga rješenja?

Ne postoji zakonska razina rješavanja otvorene znanosti, za sad. Kad bi takvo nešto postojalo, tada bi se morali promijeniti osnovni koncepti i postulati autorskoga prava, a to se kao tema uopće ne razmatra. Naime, u zakonskom rješenju moralo bi se smisliti posebno ograničenje (ili više njih) autorskoga prava kako bi ono moglo opstati u otvorenoj znanosti. U pravilu su znanstvene institucije te koje će iznjedriti neka pravila o postupanju s rezultatima znanstvenog istraživanja, putem pravilnika ili posebnih ugovora. Takvim pravilnicima i ugovorima moguće je obvezati zaposlenike i suradnike da rezultate znanstvenih istraživanja podijele pod uvjetima otvorenog pristupa. Dakle, stavljanje djela u sustav otvorenog i slobodnog pristupa i dalje je uvijek stvar osobnog odabira svakog autora. U znanstvenim institucijama često takav odabir radite kad pristupite samoj instituciji ili pristupite u neki znanstveni projekt – kad je takvo pristupanje uvjetovanje stavljanjem rezultata znanstvenog rada i istraživanja u sustav otvorenog pristupa.

U nekim se zemljama primjenjuje „pravo sekundarne objave“. Je li to moguće provesti na sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu?

Pravo sekundarne objave podrazumijeva situaciju u kojoj autor pridržava pravo da djelo učini dostupnim pod uvjetima otvorenog pristupa nakon što je već objavljeno u recenziranom znanstvenom časopisu ili se priprema za objavu. Sekundarno izdavačko pravo ne postoji kao koncept u propisima država članica Europske unije, ali je vrlo prisutno u praksi. Riječ je o tome da jednom izdavaču, koji prvi izda vaše djelo, dadete pravo izdavanja, ali pridržite mogućnost da i nakon što ste njemu dali prava izdavanja, to isto djelo u istom sadržaju i obliku učinite dostupnim u sustavu otvorenog pristupa na nekom drugom mjestu.

Tko bi se trebao baviti autorskim pravima na sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu? Koliko trebaju biti upućeni o zaštiti autorskih prava, odnosno intelektualnoga vlasništva, znanstvenici koji objavljuju znanstvene članke, a koliko ustanove u kojima su ti znanstvenici zaposleni?

Mislim da je sada već za svakoga, a ne samo za znanstvenike, postalo stvar opće kulture informirati se o postojanju autorskoga prava i znati osnovne elemente autorsko-pravne zaštite. Danas ne možete raditi nijedan ozbiljniji posao ako ne znate osnovno o autorskom pravu i intelektualnom vlasništvu uopće. Kod znanstvenika bi morala postojati viša razina znanja o intelektualnom vlasništvu nego kod opisanog prosječnog zaposlenog čovjeka. Stoga bi edukacija o intelektualnom vlasništvu trebala ući u kurikul svakog studija na zagrebačkom, ali i na svakom drugom sveučilištu. Trebali bi postojati i uredi za transfer tehnologije – što uglavnom i postoji, te bi ti uredi trebali servisirati znanstvenike u pogledu svih relevantnih pitanja o intelektualnom vlasništvu.

Kad je riječ o licencijama i patentima u otvorenoj znanosti, kako ih zaštititi i na koji način je moguće to riješiti?

Patentiranje je malo drukčija priča. Kod autorskoga prava modeli otvorene znanosti su uobičajeni. Kod patenata, međutim, situacija je drukčija. Ako se odlučite da neki izum nećete štititi patentom, to znači da se odričete monopolnog položaja na tržištu i onda se postavlja pitanje tko bi u takav izum htio ulagati. Patentna zaštita služi upravo tomu da se investitoru, ulagaču dade monopolni položaj na tržištu kojim će on isplatiti svoju početnu investiciju u istraživanje i razvoj. Tako da se koncept otvorene znanosti u području tehnologija može primjenjivati u onim situacijama kad rezultate istraživanja želite podijeliti sa svima i dopustiti da svi razmotre mogućnost ulaganja u tu tehnologiju, a da pri tome znaju da će na tržištu imati konkurenciju u pogledu istog proizvoda u istom vremenu.