Jezik je svjedok

U povodu predstavljanja nove knjige Jezik je svjedok ‒ Izabrani mjesni govori i pisana riječ u središnjoj Hrvatskoj, koja je važan doprinos znanstvenim nastojanjima boljega upoznavanja dijalekata i već zaboravljenih govora središnje Hrvatske te novih sociolingvističkih spoznaja, za Akademski list razgovarali smo s autoricom, prof. dr. sc. Sanjom Vulić.

Nedavno ste sa studentima predmeta Hrvatska dijalektologija bili na terenskoj nastavi u Međimurju i Zagorju. Zašto ste izabrali baš te krajeve?

Od 2008. godine redovito organiziram terensku nastavu na predmetu Hrvatska dijalektologija, jednodnevnu ili višednevnu, a prije sam često organizirala i višednevnu terensku nastavu na predmetu Jezik Hrvata u dijaspori. Primijetila sam da studenti znatno bolje razumiju dijalektološke teme i usvajaju dijalektološka znanja nakon susreta s izvornim govornicima, tj. izravnoga upoznavanja s ljudima, njihovim mjesnim govorima i sredinama u kojima žive. Također nauče bolje razumijevati hrvatske dijalektološke karte, a upoznaju i kulturne vrijednosti sredina koje posjećujemo. Nastojim terenskom nastavom obuhvatiti različite dijalekte svih triju hrvatskih narječja, a ove je godine na redu bila kajkavština hrvatskoga sjeverozapada.

Bili ste suradnica na brojnim projektima koji se odnose na Hrvate u manjinskim zajednicama, između ostaloga na projektu Gradišćanskohrvatski govori, koji je pokrenut i realiziran u Austriji. Suautorica ste knjiga koje su objavljene 2019., 2020., 2022. i 2023. Koji su bili ciljevi toga projekta?

Projekt obuhvaća istraživanje gradišćanskohrvatskih mjesnih govora, istraživanje jezika gradišćanskohrvatskih pisaca iz četiriju zemalja (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) i istraživanje gradišćanskohrvatske književnosti. Tim su projektom prvi put u jednoj ediciji obuhvaćeni svi još uvijek postojeći gradišćanskohrvatski govori, od sjevera do juga. Ja sam, zajedno s kolegicom Edith Mühlgaszner, bila zadužena za istraživanje svih govora u južnom Gradišću u Austriji (čakavskih i štokavskih) te susjednih gradišćanskohrvatskih govora u zapadnoj Mađarskoj. Naše analize objavljene su (zajedno s ostalima) u knjigama 2020., 2022. i 2023. Budući da dugo vremena sustavno istražujem jezik gradišćanskohrvatskih pisaca, u projektnoj knjizi koja se odnosi na književnost, a objavljena je 2019., autorica sam jednoga od četiriju opširnih poglavlja – onoga koje se odnosi na jezik gradišćanskohrvatske književnosti.

Knjiga Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori pruža dubinski uvid u jezičnu baštinu Hrvata izvan domovine. Koji su bili najveći izazovi tijekom njezina istraživanja i pisanja?

Dvije knjige Blago rasutih predstavljaju dvije sinteze. Prva se odnosi na hrvatski jezik u iseljeništvu, a druga u manjinskim zajednicama. Budući da su iseljenici u pravilu heterogene skupine u pojedinim gradovima ili na razmjerno manjim područjima te da se hrvatski jezik u iseljeništvu nerijetko gubio već u drugom, a pogotovu u trećem ili četvrtom naraštaju, u prvoj knjizi riječ je o razini očuvanosti i načinima čuvanja jezika u pojedinim iseljeničkim zajednicama. Za razliku od njih, manjinske su zajednice stoljećima bile homogene i čuvale dijalektna obilježja iz stare domovine, pa je druga knjiga ponajprije dijalektološka.

Tijekom svoje karijere održali ste gostujuća predavanja na mnogim sveučilištima diljem svijeta. Koja su Vam iskustva s tih međunarodnih angažmana najvrjednija?

Svaki boravak na stranim sveučilištima donosio mi je nove spoznaje. Na svoj način najveći su mi izazov bila predavanja na dvama sveučilištima u Japanu, u Tokiju i na Hokaidu, gdje izvrsno poznaju slavenske jezike, znatno bolje nego npr. prosječan student na Institutu za slavistiku u Heidelbergu, ali tomu se ne treba čuditi ako se ima na umu dobro poznata japanska savjesnost i disciplina.

Kad je o ostalima riječ, vrlo sam ugodno bila iznenađena znanjem studenata i položajem hrvatskoga jezika na Fakultetu stranih jezika u Bukureštu prije desetak godina, kada sam ondje držala gostujuća predavanja. Ali, uvijek mi je najlakše bilo predavati na sveučilištima u slavenskim zemljama (u Poljskoj, Ukrajini, Bugarskoj, Češkoj).

Dobitnica ste Nagrade “Dubravko Horvatić“ Hrvatske kulturne zaklade (2024.) za knjigu Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama, Nagrade za životno djelo „Balint Vujkov Dida“ (2023.) hrvatske zajednice u Subotici u Vojvodini, Nagrade Grada Zagreba (2021.) za rad na znanstvenom projektu i objavljena poglavlja u kapitalnoj ediciji Povijest hrvatskoga jezika: knj. 2. (2011.), knj. 3. (2013.), knj. 4. (2015.), knj. 5. (2018.), knj. 6. (2019.), Nagrade Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (2019.) za znanstveni rad od osobitoga značaja za istraživanje hrvatske kulture i za doprinos međunarodnom promoviranju hrvatskoga jezika i kulture. Usto ste na Fakultetu hrvatskih studija 2024. dobili Dekanovo posebno priznanje za objavljene znanstvene radove od osobitoga značenja za istraživanje hrvatske kulture. Što ove nagrade znače za Vas i kako su utjecale na Vaš profesionalni razvoj?

Nagrade mi pokazuju da je netko prepoznao i cijeni moj rad, što mi je, naravno, važno. Usto su i poticaj za nove izazove.

Vaš rad značajno doprinosi očuvanju hrvatske jezične i kulturne baštine, posebice u dijaspori. Koje su prema Vašem mišljenju najvažnije mjere za očuvanje identiteta hrvatskih zajednica izvan Hrvatske?

Uvijek iznova ističem kako najvažnijim smatram očuvanje hrvatskoga jezika u obitelji, da se unutar obitelji razgovara na hrvatskom jeziku što je moguće više. Važna je i Hrvatska nastava u inozemstvu zbog uspostavljanja prijateljstava s vršnjacima i upoznavanja hrvatske kulture usporedno s učenjem jezika. Mnogi su mi primjeri pokazali koliko su dragocjeni tečajevi hrvatskoga jezika koji se organiziraju za odrasle osobe hrvatskoga podrijetla. Nemali broj njih na taj je način jako dobro svladao hrvatski, a da ga prije uopće nisu znali, ili su vrlo malo znali. Znanje jezika na različite ih je načine čvršće povezalo s matičnom domovinom i narodom.

Knjiga Neotuđeni u tuđini bavi se književnostima Hrvata u manjinskim zajednicama. Što Vas je motiviralo za istraživanje ovoga područja i koje ste ključne spoznaje tijekom rada na knjizi otkrili?

U hrvatske manjinske zajednice redovito odlazim od kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća. Moja istraživanja u tim zajednicama bila su prije svega dijalektološka, istraživala sam mjesne govore. Međutim, boraveći svake godine po nekoliko tjedana u pojedinim manjinskim sredinama, čitala sam i njihova književna djela, koja su me sve više počela zanimati. Knjiga Neotuđeni u tuđini tek je izbor pojedinih autora i djela kojima sam se podrobnije bavila. Primijetila sam nekoliko ključnih razlika između hrvatske manjinske književnosti i hrvatske književnosti u inozemstvu, a zanimalo me i kako se posebnosti pojedine manjinske sredine odražavaju u književnim djelima nastalima u toj sredini. To su dominantne teme u knjizi Neotuđeni u tuđini, premda ne i jedine.

Nedavno ste predstavili knjigu Jezik je svjedok: Izabrani mjesni govori i pisana riječ u središnjoj Hrvatskoj, kojoj su u središtu istraživanja mjesni govori autohtonoga, starosjedilačkoga stanovništva u središnjoj Hrvatskoj, a zatim i pisana djela iz toga kraja u različitim razdobljima. Zašto ste izabrali baš središnju Hrvatsku?

Veliki egzodus Hrvata iz središnje Hrvatske može se s povijesnoga aspekta pratiti već od druge polovice 15. stoljeća, najviše u 16. stoljeću, ali odlazaka većega broja ljudi bilo je i kasnije. Sve je to utjecalo na promjenu dijalektne slike središnje Hrvatske jer su se u prazne prostore poslije naselili drugi pa se nerijetko zaboravlja da je prije velikih migracija u 16. stoljeću čakavština na sjeveru dopirala sve do Kupe, a na istoku do Une. Danas je središnja Hrvatska nedvojbeno pretežito štokavska, ali govori starosjedilaca, uglavnom koncentriranih oko Ogulina (također oko Brinja i Otočca) još uvijek čuvaju brojne čakavske značajke te svjedoče kako je govorilo starosjedilačko stanovništvo središnje Hrvatske, a isto svjedoče i pisani spomenici.

Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaju hrvatske manjinske zajednice u očuvanju svojega jezika i kulture te kako im akademska zajednica može pomoći?

Manjinskim se zajednicama najbolje može pomoći primanjem njihovih mladih pripadnika na studij u Hrvatskoj ili barem na ozbiljan tečaj hrvatskoga jezika. Tako će mladi pripadnici hrvatskih manjinskih zajednica naučiti hrvatski jezik, steći prijatelje iz matičnoga naroda te nakon povratka u svoju sredinu biti stupovi očuvanja vlastite manjine.

Uz ovako bogat znanstveni i akademski život, iako ste u mirovini, sigurno imate i planove za buduće projekte ili istraživanja na polju hrvatske dijalektologije i jezikoslovlja?

Pomalo uvijek provodim nova istraživanja, ali u ovoj životnoj dobi najviše sam usredotočena na zaokruživanje postojećih, pa bi to bile i nove knjige.

---

Prof. dr. sc. Sanja Vulić nakon umirovljenja predaje kao vanjska suradnica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, predmete Jezik Hrvata u dijaspori na diplomskom studiju i Hrvatska dijalektologija na prijediplomskom studiju. Prije je predavala velik broj predmeta koji se odnose na hrvatski jezik i na hrvatsku dijasporu.

Objavila je samostalne autorske knjige Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama (2023.), Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. Dio I. (2021.), Dio II. (2022.), Jedinstvo različitosti. Radovi iz hrvatske filologije (2018.), Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj (2009.) te petnaestak knjiga u suautorstvu, od kojih je najnovija Od postelje do kreveta. Jezik hrvatske književnosti 19. stoljeća (2023.) u suautorstvu s Gordanom Laco. Usto je objavila više od 200 znanstvenih članaka, više od 300 stručnih članaka te oko 600 kraćih tekstova popularnoznanstvenoga karaktera. Uredila je i priredila za tisak tridesetak znanstvenih i stručnih knjiga. Više od tri desetljeća redovita je suradnica mjesečnika Matica Hrvatske matice iseljenika. Redovita je suradnica u emisiji Hrvatima izvan domovine Hrvatske radiotelevizije.