Zašto je Hrvatska od izvoznika hrane postala kronični uvoznik?

Na trećoj  izvanrednoj skupštini Akademije poljoprivrednih znanosti održanoj na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, izabrano je novo vodstvo Akademije u narednom mandatnom razdoblju 2025. – 2029. godine

Za novog predsjednika izabran je prof. dr. sc. Ivica Kisić, bivši dekan Agronomskog fakulteta, a za tajnika akademije prof. dr. sc. Danijel Jug s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera iz Osijeka.

Pored Akademije poljoprivrednih znanosti, u Republici Hrvatskoj još djeluju Akademija tehničkih znanosti, Akademija medicinskih znanosti, Akademija šumarskih znanosti te Akademija pravnih znanosti.  

– Moji osobni ciljevi, kao novog predsjednika, a i ciljevi Akademije su djelotvorno doprinositi razvoju znanosti i struke u znanstvenom polju poljoprivreda i srodnim granama znanosti i struke, prenositi znanstvena i stručna znanja važna za probitak i napredak hrvatske poljoprivrede, hrvatskog gospodarstva te dobrobiti ljudi i životinja te zagovarati sigurne, gospodarski, okolišno i socijalno održive postupke uzgoja bilja i stoke i tehnologiju u stvaranju hrane. Popularizirati ćemo agronomiju ie naglašavati važnost i nezamjenjivost agronomije u opstanku ljudske populacije, između ostalog i širiti svijest ljudi o zaštiti prirode, okoliša te ljudskih i ostalih oblika života, rekao je za Akademski list profesor Kisić, donedavni dekan Agronomskog fakulteta u Zagrebu, s kojim smo porazgovarali o stanju i perspektivama hrvatske poljoprivrede.

Često u svojim javnim istupima naglašavate nezamjenjivost agronomije i srodnih znanosti. Na što točno mislite?

Vrlo često se ne shvaća važnost i nezamjenjivost agronomske struke. Agronomija i srodne znanosti imaju primarnu ulogu da osiguraju hranu i piće (kvalitetnu vodu, vino, sokove i pivo); vlakno (pamuk, lan, konoplja – predivo bilje) koji su temelji tekstilne industrije; sirovine (brašno, ulje, šećer, kaučuk, drvo); prirodne lijekove i začinsko bilje; ukrasno i dekorativno bilje; alternativne biljke (duhan, konoplja, mak i pelin) kao i sirovinu za obnovljive izvore energije: bio-dizel i etanol. Odnosno, u posljednje vrijeme i adekvatan prostor za agrosolare. U isto vrijeme, primjenom raznih agrotehničkih mjera i pohranjivanjem u tlo stakleničkih plinova agronomi imaju mogućnost ublažavanja posljedica klimatskih promjena.

Možda se u ovom dijelu svijeta ne shvaća važnost i nezamjenjivost agronomije budući da nas većina u Europi živi u izobilju „ića i pića“. U drugim dijelovima svijeta (Afrika, Azija i Južna Amerika) jako je prisutna glad i neishranjenost stanovništva i drugačije se gleda na agronomiju. U Europskoj uniji puno više govorimo o zdravstveno ispravnoj hrani (kvaliteti) i pravilnoj prehrani. Na nekim drugim kontinentima više se govori o dovoljnim količinama (kvantiteti) bilo kakve hrane za prehranu lokalnog stanovništva.

NEDOSTAJE NAM SVEGA, I MESA I MLIJEKA, I VOĆA I POVRĆA

Iz vaše perspektive znanstvenika, nastavnika, pa i donedavnog dekana Agronomskog fakulteta, kakvo je stanje danas u hrvatskoj poljoprivredi? Gdje je našim ratarima, stočarima i zemljoradnicima najteže?

Stanje uopće nije dobro! Ni sve nove strategije i akcijski planovi koje smo imali zadnjih desetljeća, ni skoro 9 milijardi eura potpora isplaćenih iz Europske unije u razdoblju od 2013. do 2024. godine, nisu doveli do znatnijih pomaka u smislu kontinuiranog rasta proizvodnje. Stanje se popravilo u vinogradarstvu i maslinarstvu, no sve druge grane pokazuje negativne trendove smanjenja proizvodnje. Iz godine u godinu uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda se povećava. Porazna statistika govori kako nam je samodostatnost u hrani 2024. godine pala za 4 % i sada smo na 67 % samodostatnosti. Nažalost, vanjskotrgovinsku bilancu najviše dižu sirovinski proizvodi bez dodane vrijednosti. Izvozimo sirovine, a uvozimo gotove proizvode. U Hrvatskoj nam nedostaje svega – svih kategorija mesa, mliječnih proizvoda, voća, povrća, biljnih ulja, jaja, meda i vina. Sve smo to nekada proizvodili i za izvoz. Iz Hrvatske gospodarske komore ukazuju da je pokrivenost uvoza izvozom 60 % za 2024. godinu a 2023. je iznosilo 66 %. Kad je pak u pitanju uvoz, meso je na prvom mjestu uvozne ljestvice, slijedi svježe i rashlađena govedina te piletina. Proizvoda na bazi žitarica i škroba lani smo u 10 mjeseci uvezli za 464,8 milijuna eura, od čega samo kruha, peciva i kolača za 288,4 milijuna eura, dok smo tjestenine također uvezli za nimalo zanemarivih 60,4 milijuna. Mlijeka i mliječnih proizvoda uvezli smo za 410,5 milijuna, povrća za 244,3 milijuna eura, od čega je samo krumpir činio gotovo 60 milijuna eura, a luk, češnjak i poriluk 22 milijuna eura, mrkva 12,5 milijuna. Skoro sve ove proizvode mogli smo proizvesti uz bolju organiziranost i produktivnost.

Samodostatnost i povećanje produktivnosti pojedine države u proizvodnji hrane u obrisima novog svjetskog poretka treba biti strateška odluka svake pojedine države, pa tako i Hrvatske.

 

 

Što predstavlja najveći problem i izazov: nepodrška države, nesigurno tržište ili klimatske promjene, odnosno sve „opakije“ vremenske nepogode?

Sve po malo, i svi smo mi krivi za ovu situaciju – od znanosti, države, lokalne samouprave, poljoprivrednika. Kompleksan je odgovor zašto smo došli u ovu situaciju da smo od izvoznika poljoprivrednih proizvoda postali kronični uvoznik istih tih proizvoda. Svima je opće poznato da smo u bivšoj državi imali puno veću poljoprivrednu proizvodnju i izvoz proizvoda s dodanom vrijednosti. Tijekom Domovinskog rata imali smo veći izvoz hrane no uvoz, samodostatnost u poljoprivrednoj proizvodnji je bila oko 80%. Resursi su bili isti i u bivšoj državi i u Lijepoj našoj. Zašto smo od izvoznika hrane postali uvoznici razloga je više ali prvenstveno se odnose na vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem, neprimjenu Zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi te (ne)organizaciju proizvodnje, kao i vrlo nisku produktivnost odnosno vrlo visoku cijenu proizvodnje.

Poljoprivredne zadruge kao nositelji i organizatori proizvodnje su potrebni hrvatskim poljoprivrednicima. Tu mislim na model zadrugarstva koji imaju Austrija ili sjeverna Italija (Tirol). Također trebalo bi se odmaknuti od tradicionalnih ratarskih proizvoda kojih imamo u suvišku, a koje izvozimo kao sirovinu. U ratarskoj proizvodnji najmanji je utrošak vremena po hektaru, najmanja je zarada, ali se većina farmera ne želi mijenjati. To su proizvodi vrlo niske dodane vrijednosti. Treba nam kompletna reorganizacija proizvodnje, ulaganje u nove kulture i nove tehnologije, naravno i nove strojeve koje su specijalizirani za povrtlarsku i voćarsku proizvodnju.

Mlade poljoprivrednike potrebno je poticati ka sektorima stočarstva poticajnim mjerama, npr. oslobađanje od plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno  osiguranje. Potrebno je izmijeniti sustav (s)poticaja, ali i administrativno rasteretiti poljoprivrednike. Tu je važno i obrazovanje poljoprivrednika tj. kontinuirana suradnja sa znanstvenim Institucijama. Znanja u agrarnoj struci nikada dovoljno.

POLJOPRIVREDA TRAŽI KONTINUIRANU NAOBRAZBU

Može li se od obrađivanja zemlje u Hrvatskoj – živjeti dobro i dostojanstveno?

Može, ali uz nekoliko preduvjeta da se promijeni agrarna politika. Jedan od problema je sustav poticaja koji je loš, ne nagrađuju se kvalitetni proizvođači, nego potiče prosječnost odnosno uravnilovka. Zato su i borbe za poljoprivredno zemljište. Nitko vas ne pita koliko ste čega proizveli, koliko ste uspješni! Trenutačno se potiču ili veliki sustavi ili mikro OPG-ovi što je više socijalna mjera, bez ikakve šanse za preživljavanje. Nema kvalitetnog bodovanja i prednosti za OPG-ove srednje veličine da se mogu modernizirati i unaprijediti svoju proizvodnju. Takvi OPG-ovi za natječaje za male poljoprivrednike su preveliki, a ne mogu skupiti dovoljan broj bodova na natječajima za velike. Upravo OPG-ovi srednje veličine, ovisno o proizvodnji, ako se radi o povrtlarskoj ili voćarskoj proizvodnji s 5-20 ha, bi trebali biti nositelji buduće proizvodnje.

Kako se sa svime time nositi, i kolika je uloga Akademije poljoprivrednih znanosti u tome?

Za bavljenje bilo kakvim poslom neophodno je znanje. Jedna od najkompliciranijih ljudskih djelatnosti je poljoprivreda. Tu nikada svih oblika znanja (formalno, neformalno i informalno) nije dosta i dovoljno. Poljoprivreda traži kontinuiranu naobrazbu, pohađanje raznih tečajeva, cjeloživotno obrazovanje odnosno učenje te primjenu novih suvremenih tehnologija. Sadašnji vlasnik poljoprivrednog gospodarstva mora biti vrhunski menadžer, promišljati na koji način smanjiti ulazne troškove u poljoprivrednoj proizvodnji, ali u isto vrijeme na koji način povećati izlaznu cijenu svoga proizvoda. Smatram da je temeljni razlog dosta loših rezultata u hrvatskom agraru upravo nedovoljna širina znanja kod većine poljoprivrednih gospodarstava. Drugi je problem poljoprivrede taj da mnogi smatraju da se njome može baviti svatko, bez agronomskog znanja.

Svaki tip tla traži svoj način obrade, a da bi to znali Vi s tim tlom morate godinama živjeti, biti s njim i upoznavati ga. To je znanje koje se samo možete steći na njivi živeći s tom njivom.

Kada se govori o zelenim i plavim naprednim tehnologijama potrebno je provest niz inicijativa kojima se štiti okoliš i potiče zeleno gospodarstvo i kružna ekonomija, na temelju mehanizama za pravednu tranziciju.

Koliko hrvatskim poljoprivrednicima nedostaje stručnog znanja da bi bili konkuretni(ji) na europskome tržištu?

Potrebna je jača povezanost akademske zajednice i poljoprivrednih proizvođača. Nekada je to za vrijeme bivših PIK-ova bilo kvalitetnije povezano i koristila su se više novija tehnološka postignuća. Danas dijelu novih vlasnika u poljoprivrednom sektoru nije interes dugoročno i kvalitetno gospodarenje poljoprivrednim zemljištem i ostalim resursima u poljoprivrednoj proizvodnji, nego ih zanima što brži povratak uloženih sredstava, odnosno što veći profit. To je jedan od razloga slabe povezanosti akademske zajednice i prakse. Također, većina gospodarstva je površinom mala za primjenu novih tehnologija i načina proizvodnje. Treba uzeti u obzir i starosnu strukturu OPG-ovaca, gdje nema interesa za inovacije i razvoj. Iako se broj mladih poljoprivrednika kontinuirano povećava zadnjih godina, još uvijek 38% nositelja OPG-a su stariji od 65 godina. U 2023. 14,5% nositelja OPG-a je bilo mlađe od 45 godina a iste godine 48% nositelja OPG-a je imalo barem završenu srednju školu.

Ključna uloga akademske zajednice je dati odgovore na pitanja kako se prilagoditi i ublažiti posljedice klimatskih promjena koje su sve izraženije i nepredvidljivije. Žurne promjene u načinu proizvodnje (agrotehnika), novi kultivari, rokovi sjetve, regionalizacije uzgoja proizvodnje poljoprivrednih kultura su temelj opstanka hrvatskog agrara. Ako ne provedemo ove mjere u narednom desetljeću spomenuti vanjskotrgovinski deficit u poljoprivedi će biti iz godine u godinu sve veći. 

Jedan od problema je sustav poticaja koji je loš, ne nagrađuju se kvalitetni proizvođači, nego se potiče prosječnost odnosno uravnilovka

AUTENTIČNOST U SIGURNOJ ZEMLJI

Čeka li hrvatske poljoprivrednike u skorijoj budućnosti, a upravo zbog klimatskih promjena, kardinalna promjena načina rada, ali i odabira kultura koje će uzgajati? 

Na našim lokalnim proizvodima moramo temeljiti budući razvoj ruralnog prostora. Lokalni proizvodi, lokalna hrana, tradicionalni lokalni običaji na tome između ostalog trebamo temeljiti budući razvoj unutrašnjosti Hrvatske. Hrana više nije samo gorivo za naše tijelo, nego je u turizmu postala razlogom za putovanje. Kulinarska i gastronomska turistička putovanja postala su dio svakodnevne i sve atraktivnije turističke ponude u svijetu. Mirisi i okusi hrane vežu se za destinacije i događaje stoga je kvaliteta hrane od neizmjerne važnosti za turističke zemlje, a time i za Hrvatsku. Autentičnost je ono što se traži i kad je hrana u pitanju, a autentičnost doživljaja hrane u turističkoj destinaciji je neophodna za svaku zemlju koja želi biti i ostati turistička destinacija. Tijekom posjeta turistima namjernicima obvezno se mora ponuditi lokalna hrana od lokalnih biljaka i životinja, pripremljena na lokalni način i servirana po lokalnim običajima u lokalno izrađenom posuđu. Samo  će to privesti još dovesti turista u unutrašnjost Hrvatske te proširiti turističku ponudu.

Unutar gospodarstava koja bi se vodila kao seoski (agrarni, ruralni ili slično) turizam našao bi se prostor za održanje usjeva/kultura koje su skoro nestale s naših područja kao što su raž, zob, heljda, pir, proso, cikorija, čičoka i buhač. Isto tako i pasmine životinja (npr. krava buša, slavonski podolac, dalmatinska kokoš, dinarska šarena koza, banijska šara svinja) trebale bi pronaći svoje mjesto za opstanak i evolucijsko održanje.

Jedan moment koji mi nedovoljno naglašavamo izvan granica Republike Hrvatske je velika sigurnost. Mi smo još uvijek mirna država s tendencijom da takva ostane. To je veliki pozitivan faktor koji moramo koristiti i naglašavati u turističkoj promidžbi Lijepe Naše. Apsolutno sam uvjeren da će u nekim drugim europskim zapadnim državama iz raznih razloga sigurnost života biti sve manja.

Naposljetku, što vam govore mladi ljudi kada postanu studenti vašeg Agronomskog fakulteta? Kakva oni očekivanja imaju od poljoprivrede kao njihova životna poziva i karijere?

Mladima je poljoprivreda sve više privlačna i zbog upotrebe digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije. Kao i ostale grane i poljoprivreda se transformira, a Agronomski fakultet kroz razmjenu znanja, iskustava i suradnjom sa zajednicom prepoznaje važnost digitalizacije poljoprivrede. Agronomski fakultet je jedna od najjačih znanstvenih Institucija u Hrvatskoj po svjetskim kriterijima. Nerijetko smo domaćini radionica i konferencija na temu digitalne poljoprivrede te tako nastojimo omogućiti prezentaciju primjera dobre prakse, razmjenu informacija i primjenu znanja. Sve kako bismo potaknuli poljoprivrednike, osobito mlade poljoprivrednike, da unaprijede proizvodnju i što više koriste nove tehnologije.

I na kraju, kao profesor pred mirovinom Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu moram poručiti svim čitateljima da – uz medicinsku znanost – nema ljepšeg, časnijeg i humanijeg posla. Agronomija i srodne stručne grane osiguravaju ljudima i domaćim životinjama te kućnim ljubimcima da imaju što jesti, što piti, čime se obući, dobiti energiju za grijanje i slično. Nahraniš gladne, napojiš žedne, ugriješ promrzle. Ima li ljepšeg i humanijeg posla? Krajem prošlog stoljeća akademik Vladimir Stipetić (koji je bio ekonomist) je rekao: „Malo koja država je ostvarila svoj razvoj, a da prethodno nije razvila poljoprivredu!“. Možda sam nepopravljivi optimist, nadam se da će doći i to vrijeme za Lijepu našu.

---

HRANA JE ORUŽJE

Moramo li se kao čovječanstvo, u skoroj budućnosti, bojati gladi?

Već dugi niz godina  govorim da je pred nama vrijeme skupe hrane, da će hrana postati jedan vid hladnog oružja u budućim ratovima koji se svakodnevno u medijima najavljuju. Lanci duge opskrbe postaju prošlost, svi u svijetu se sve više okreću lokalnoj hrani i domaćoj proizvodnji, te povećanju samodostatnosti. Političke (ne)prilike, agresivne političke vođe koji prijete osvajanjem tuđih teritorija, prirodne kataklizme koje se dešavaju zadnjih godina tjeraju nas da se sve više zatvaramo u svoja dvorišta. Neosporno je da hrane na svjetskom tržištu ima dovoljno, čak što više, nikada je nije bilo više, samo je pitanje kako je ona raspoređena te tko ju i gdje skladišti, tko s njom gospodari?

Hrana je oružje, za hranu i s hranom se ratuje. Treba svima jasno reći, u isto vrijeme ratovi koji se vode pod raznim nazivima u ovom trenutku su ratovi koji se vode za obradive površine, rudarske sirovine tj. za životni prostor. Zanimljivo je ukazati da klimatske promjene koje se dešavaju bit će relativno povoljnije za područje Ukrajine, Poljske, Bjelorusije ili Moldavije, u odnosu na mediteranski dio Europe gdje će posljedice klimatskih prilika biti katastrofalne.

---

DRŽAVA MORA STATI IZA ZAKONA O NELOJALNOJ KONKURENCIJI

Da sutra postanete ministar poljoprivrede, što bi bili vaši prvi koraci?

Iskreno, polu u šali, polu u zbilji, dao bi neopozivu ostavku. Jako je puno problema, desetljećima se problemi ne rješavaju i vrlo teško je to promijeniti u kratkom vremenskom roku. Poljoprivreda je gospodarska grana s vrlo sporim i riskantnim obrtom kapitala. Iz tih razloga, bankari ne vole ulagati novce u poljoprivredu. Kada bi morao prihvatiti ulogu ministra za poljoprivredu, svi koraci koje bi  poduzimao imali bi za cilj povećati poljoprivrednu proizvodnju, izvoziti proizvode s dodanom vrijednosti, povećati produktivnost, okrupniti poljoprivredne proizvođače, kao Država stati iza Zakona o nelojalnoj konkurenciji.  Ne bi se smjelo događati da se ugovoreni otkup povrća otkazuje u srpnju, a u isto vrijeme se uvozi to isto povrće iz inozemstva.