Međunarodna počast za dvoje znanstvenika Sveučilišta u Zagrebu
Prof. dr. sc. Boris Brkljačić i prof. dr. sc. Tatjana Jukić Gregurić primljeni u Europsku akademiju (Academia Europaea). Redoviti profesor Medicinskoga fakulteta Boris Brkljačić, prorektor Sveučilišta u Zagrebu za studente, prijediplomske i diplomske studije, u samom je vrhu svjetske radiologije. Redovita profesorica Tatjana Jukić Gregurić s Filozofskoga fakulteta istaknuta je filologinja
Na svečanoj ceremoniji koja se održala u Wrocławu krajem studenoga prošle godine, u članstvo ugledne Europske akademije (Academia Europaea ‒ AE), a na poziv europskih znanstvenika, primljeno je dvoje sveučilišnih profesora iz Hrvatske, oboje sa Sveučilišta u Zagrebu: prorektor prof. dr. sc. Boris Brkljačić s Medicinskoga fakulteta i prof. dr. sc. Tatjana Jukić Gregurić s Filozofskoga fakulteta.
Veliko je to priznanje zagrebačkom sveučilištu i izniman prilog njegovoj vidljivosti i prepoznatljivosti na europskom znanstvenoistraživačkom zemljovidu, ujedno poticaj ostalim institucijama da ugledne hrvatske znanstvenike aktivno uključe u raspravu o razvojnim smjernicama društva u cijelosti.
Prorektor Brkljačić u samom je vrhu europske, ali jednako i svjetske radiologije, bivši predsjednik Europskoga radiološkoga društva (European Society of Radiology) i uskoro potpredsjednik Međunarodnoga radiološkoga društva (International Society of Radiology). Profesorica Jukić Gregurić istaknuta je filologinja, čiji su istraživački interesi i mreže, premda najuže spregnuti s Europom, naglašeno internacionalni. Ostaje zaključiti da članstvo u AE-u prorektora Brkljačića i profesorice Jukić Gregurić nije samo priznanje njihovoj dosadašnjoj sveučilišnoj karijeri nego i nagovještaj njihova nesmanjena doprinosa razvoju i budućnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Primljeni ste u Europsku akademiju. Kako ste doživjeli to priznanje i čast, Vi osobno, kao znanstvenik i profesor, ali i kao prorektor Sveučilišta u Zagrebu?
BRKLJAČIĆ: Academia Europaea (AE) vrlo je ugledna europska institucija i prijam u redovito članstvo doživio sam kao prepoznavanje i potvrdu mojega dugogodišnjeg rada u kliničkoj radiologiji u okviru akademske zajednice u Hrvatskoj, kao i u okviru Europskoga radiološkoga društva i drugih međunarodnih društava kojima pripadam. Akademija ima relativno malo članova iz tzv. istočnoeuropskih ili postkomunističkih država, a u njezinu kliničkom medicinskom razredu vrlo je malo liječnika koji se bave oslikavanjem (specijalista radiologije i nuklearne medicine). Akademijini članovi iz tih struka iznimni su stručnjaci, vrlo poznati u Europi, i velika je čast biti u njihovu društvu. Mislim da je članstvo dobro i za europsku promidžbu zagrebačkoga sveučilišta.
JUKIĆ GREGURIĆ: Svakako, to je veliko priznanje i puno mi znači. No ono je prije svega poticaj, i okvir, da nastavim razvijati istraživački proces, suradnju i dijalog s najuglednijim europskim kolegama. Veseli me taj daljnji iskorak; znanost se fundamentalno i događa kao iskorak. Drago mi je što me opisujete i kao profesoricu, jer studenti nisu deklarativna budućnost mojega svijeta, oni su mu prezent.
ČVRŠĆE POVEZIVANJE, VIŠE DIJALOGA I SAMOANALIZE
Što ovakvo priznanje znači za vaše matične fakultete ‒ Medicinski i Filozofski fakultet, a što za Sveučilište u cjelini?
BRKLJAČIĆ: Medicinski je fakultet vrlo važna sastavnica Sveučilišta, mnogi nastavnici Medicinskoga fakulteta vrlo su aktivni u raznim međunarodnim društvima i udrugama, i ovo je priznanje još jedan pokazatelj da su naši liječnici dio europske i svjetske akademske zajednice i da sudjeluju u mnogim značajnim aktivnostima međunarodnih stručnih i znanstvenih društva, uključujući i najprestižnija. Članovi Akademiae Europaeae su i dva umirovljena nastavnika Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: akademik Ivica Kostović i akademik Željko Reiner.
Bio sam vrlo ponosan kada mi je u Wroclawu novoizabrani vanjski član AE-a, jedan od najpoznatijih kineskih neuroznanstvenika iz Šangaja, prilikom upoznavanja rekao kako poznaje profesora Kostovića i iznimno cijeni njegove radove i doprinos neuroznanosti. Mi smo mala zemlja i lijepo je da nas u svijetu ne poznaju samo po nogometu, nego da je i naša akademska zajednica, a osobito najveće sveučilište, Sveučilište u Zagrebu, zastupljeno u ovako prestižnoj organizaciji, jer Sveučilište u Zagrebu sada ima 14 članova u Akademiji.
JUKIĆ GREGURIĆ: To u prvom redu ovisi o procjeni dekana i rektora. Ako je ovo prilika da učinim još više za svoje matične institucije, a jest, jednako je i dobra prilika da se institucije odrede o tome kako razumiju taj doprinos i kako pozicioniraju sebe u Europi i svijetu. Uvijek sam, ne samo sad, zagovarala čvršće povezivanje, više dijaloga, više samoanalize. Osobito mi je drago što sam u AE primljena kad i prorektor Brkljačić s Medicinskoga fakulteta; bila je to sjajna prigoda za iskrenu i konstruktivnu razmjenu mišljenja kakva bi trebala biti pravilo, ne iznimka, u našoj akademskoj zajednici.
Pritom želim naglasiti da se ništa od toga ne bi dogodilo bez mojih nekadašnjih profesora na odsjecima za anglistiku i komparativnu književnost, bez velike i važne tradicije Filozofskoga fakulteta, bez moje intelektualne formacije na tom fakultetu. Ovo je i znak koliko su ta tradicija i habitus važni za sadašnji trenutak europske filologije i, šire, humanističkih znanosti, a onda i za samorazumijevanje Europe. To zaboraviti ili zanemariti u korist taktičkih probitaka bila bi velika profesionalna, pa i politička pogreška.
Koliko su hrvatski znanstvenici cijenjeni u Europi i svijetu, kolika je njihova tzv. znanstvena vidljivost?
BRKLJAČIĆ: To ovisi o pojedinom znanstveniku, a takvi su podatci o hrvatskim institucijama vidljivi iz raznih rang-ljestvica koje se neprestano objavljuju. Hrvatska ima niz uspješnih vrhunskih znanstvenika koji su nakon školovanja u domovini otišli u svijet, ali i niz znanstvenika koji su vrlo uspješni u Hrvatskoj. U kliničkoj medicini uspješnost se ne mjeri samo objavljenim ukupnim radovima, citatima i impact faktorima nego ukupnim djelovanjem i doprinosom struci, a u Hrvatskoj ima više liječnika koji su istovremeno i nastavnici i znanstvenici i koji su se etablirali u međunarodnim okvirima u sklopu znanstvenih i stručnih društava u svojim područjima. Academia Europaea usvojila je CoARA preporuke iz 2022. godine (Agreement on Reforming Research Assessment) koje se koriste prilikom izbora novih članova. CoARA (Coalition for Advancing Research Assessment) sastoji se od preko 700 znanstvenih i istraživačkih organizacija, profesionalnih društava, agencija za visoko obrazovanje i akademija koje se zalažu za sustavnu reformu metoda i procesa na temelju kojih se procjenjuju istraživači i istraživačke organizacije, uzimajući u obzir različite oblike istraživačkih doprinosa i individualnih aktivnosti utemeljenih na kvalitativnoj procjeni, a ne samo na scijentometriji.
JUKIĆ GREGURIĆ: Možda je pitanje prije kakva je ta vidljivost, nego kolika; rekla bih da je individualna prije nego institucionalna. U Hrvatskoj nam, nažalost, nedostaje čvrsta i dosljedna infrastrukturna podrška radu u znanosti. Uspoređujem to s nizom akademskih sredina s kojima sam surađivala posljednjih godina u Europi, u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kini.
ZA ZNANOST I ISTRAŽIVANJE TREBA IZDVAJATI VIŠE
Bili ste u vodstvu vodećega europskog stručnog društva i član ste brojnih međunarodnih društava ‒ kojih sve i što Vam to znači? Koliko ste radova i knjiga objavili, iz kojih područja?
BRKLJAČIĆ: Bio sam jedanaest godina u upravi najvažnijeg europskog radiološkog društva ‒ European Society of Radiology (ESR), od čega dvije godine predsjednik Društva i predsjednik njegova odbora. To je bilo najzanimljivije i najizazovnije razdoblje i imao sam priliku značajno utjecati na profesionalna pitanja u struci na europskoj i svjetskoj razini. Sada u ESR-u vodim Eurosafe Imaging, inicijativu fokusiranu na sigurnost i zaštitu od zračenja. Od 2025. do 2027. potpredsjednik sam Međunarodnoga radiološkoga društva (International Society of Radiology ‒ ISR), a od 2027. do 2029. bit ću predsjednik toga društva, koje ove godine obilježava stotu obljetnicu postojanja. Isto tako sam tajnik Međunarodnoga društva za strateške studije u radiologiji (International Society for Strategic Studies in Radiology). Autor sam triju knjiga na hrvatskom jeziku, više od 70 poglavlja u knjigama i više od 140 znanstvenih radova, uglavnom iz radiologije dojke, vaskularnog ultrazvuka i urogenitalne radiologije. Izabran sam za počasnog člana mnogih društava, od kojih su najvažnija Sjevernoameričko radiološko društvo (Radiology Society of North America) i neprofitne strukovne liječničke udruge American College of Radiology.
Kako ste vi, kao znanstvenici i profesori, zadovoljni državnim izdvajanjima za područje znanosti i istraživanja?
BRKLJAČIĆ: Za ljude koji se bave samo znanošću i kojima je znanstveni rad izvor egzistencije vrlo je važno da rade u stabilnim i predvidljivim uvjetima te da imaju mogućnosti transparentno aplicirati na stabilne, redovite izvore financiranja, odnosno da mogu aplicirati na periodične natječaje koje provode Hrvatska zaklada za znanost i međunarodne znanstvene institucije, sa svojim kvalitetnim znanstvenim projektima. Takvi natječaji trebaju biti pošteni i transparentni i trebaju omogućiti razvoj i stabilno funkcioniranje znanstvenih centara izvrsnosti. Naravno da bi stanje u Hrvatskoj u tom pogledu moglo biti bolje. U kliničkoj medicini liječnici se bave znanošću uz svoj rad s bolesnicima u bolnicama i uz nastavu na medicinskim fakultetima, te u najvećem broju slučajeva znanost nije primarna aktivnost bolničkih liječnika. Srećom se u klinikama imamo priliku natjecati na brojne europske projekte u kojima smo članovi multinacionalnih i multiinstitucionalnih konzorcija. Na mom Kliničkom zavodu sada smo partneri u nekoliko projekata koje financira Europska komisija i više nemamo objektivnih kapaciteta za rad na većem broju projekata.
JUKIĆ GREGURIĆ: Dovoljno je konzultirati statistiku Eurostata o tome koliko za znanost izdvaja Hrvatska u usporedbi s ostalim državama EU-a. Od nas veći postotak BDP-a izdvajaju Slovenija, Estonija, Češka, Grčka, Poljska, Portugal, da ne spominjem bogatije države. Ne mogu, dakle, biti zadovoljna. Naravno da treba izdvajati više, i pritom to izdvajanje restrukturirati i pametno kanalizirati. Pokušavamo slijediti internacionalne trendove i potičemo znanstvenike da apliciraju za projektna sredstva i na nacionalnoj razini, takva kakva jesu, ali smo pritom skloni rigorozne kriterije postupno zamijeniti birokratskom manipulacijom, i to nije dobro. Mahom izostaje ozbiljna, dosljedna evaluacija, kako provedenih istraživanja, tako i postupaka dodjele sredstava. Velik je tu prostor za napredak.
Možemo li i kako, ako već ne spriječiti, onda barem ublažiti „odljev mozgova“ odnosno Stvoriti uvjete da mladi, poglavito profesori, znanstvenici i istraživači, ne moraju odlaziti i karijere graditi u inozemstvo?
BRKLJAČIĆ: Razni su razlozi zbog kojih mladi znanstvenici odlaze iz Hrvatske, i objektivni i subjektivni. Ljudi koji žele raditi u najboljim svjetskim institucijama odlazit će iz Hrvatske jer mi nikad nećemo imati institucije kao Harvard ili MIT. Ali i u Hrvatskoj se mogu kreirati uvjeti da znanstvenici u različitim područjima imaju kvalitetne uvjete za rad, da se osjećaju ispunjeno i zadovoljno, da ono što nauče u inozemstvu mogu primijeniti u domovini i da akademski napreduju na pošten i transparentan način i razvijaju se u skladu sa svjetskim pravilima. Ne mogu govoriti o svim područjima, ali u kliničkoj bi medicini od velike pomoći bilo kada bi mladi znali da će moći napredovati objektivno, na temelju svoga rada, i kada bi u društvu vladali stvarni meritokratski principi. Nadam se da će se u Hrvatskoj isto polako usvajati CoARA preporuke o kojima sam prije govorio.
JUKIĆ GREGURIĆ: Rekla bih da će se malo toga riješiti izdvajanjem mladih znanstvenika u posebnu kategoriju, jer je problem sistemski i transgeneracijski. Mladi neće ostati zato što će u danom trenutku dobiti povlastice jer su mladi, a pritom vide da sustav dugoročno stagnira ili nazaduje, a njihovi su stariji kolege deprivilegirani bez obzira na rezultate. Mladi znanstvenici znaju da neće biti zauvijek mladi i otići će kad procijene da im je to oportuno, a problem će ostati i produbiti se.
Vratimo se za kraj na Europsku akademiju, koja danas ima 5615 članova iz Europe i svijeta, od kojih je iz Hrvatske njih svega 18. Zašto je tomu tako?
BRKLJAČIĆ: Od osamnaest članova Academiae Europaeae iz Hrvatske, njih četrnaest sadašnji su zaposlenici ili umirovljeni nastavnici Sveučilišta u Zagrebu. Članstvo u Akademiji velika je čast i priznanje, a ne donosi nikakvu financijsku korist. Sadašnji članovi nominiraju nove, a logično je da ljudi nominiraju članove iz istih struka. Primijetio sam da u članstvu, kada govorimo o postkomunističkim zemljama, ima dosta Mađara i Poljaka, očito u tim zemljama AE ima velik ugled i veće je zanimanje za članstvo. Ja sam novi član i nisam se još imao vremena dublje upoznati s Akademijom, ali je njezin utjecaj na europske znanstvene politike i Europsku komisiju prilično velik i bilo bi dobro za Hrvatsku da ima više članova.
JUKIĆ GREGURIĆ: Odgovor na to pitanje uvelike je sadržan u onomu što sam već rekla. Vjerujem da će taj broj rasti, stvari se ipak mijenjaju. Najzad, treba se prisjetiti da su članovi AE-a donedavno bili i kolege koji više nisu s nama; nema tomu tako dugo da nas je napustio profesor Nikša Gligo sa zagrebačke Muzičke akademije, također član AE-a, izniman muzikolog, vrhunski sugovornik, upravo uzor. Ovo je prilika da ga se prisjetim. Tomu bih dodala da smo konkurentni onoliko koliko se, kao istraživači, obraćamo i urbi i orbi: ne samo svome gradu i sveučilištu nego jednako svijetu koji je nešto manje naš.
NOVI PROJEKTI, PREDAVANJA, KNJIGE
Na čemu trenutačno radite, kakvim se istraživanjima bavite, što možemo očekivati iz vašega znanstvenog opusa uskoro?
BRKLJAČIĆ: Prije nekoliko mjeseci završen je kompleksni trogodišnji projekt European co-ordinated action on improving justification of computed tomography – EU-CT-JUST, koji je bila raspisala Europska komisija, a koji sam vodio za Europsko radiološko društvo. Prije tri mjeseca objavili smo cjelokupno projektno izvješće kao publikaciju Europske komisije Radiation Protection 205. Jedan od znanstvenih radova iz toga projekta upravo je objavljen u vrhunskom časopisu European Radiology, a drugi je u postupku recenzije u istom časopisu. Namjeravam održati nekoliko javnih predavanja o rezultatima toga projekta.
Pred završetkom je i drugi projekt za Europsku komisiju u kojem sam suvoditelj ‒ European Union Radiation, Education, Staffing & Training – EU-REST. Pripremljena su tri rada iz tog projekta, koja ćemo uskoro poslati na recenziju.
Na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju Kliničke bolnice Dubrava radimo na multiinstitucionalnom europskom projektu u kojem se istražuje umjetna inteligencija prilikom procjene djelotvornosti neodjuvantne kemoterapije karcinoma dojke magnetskom rezonancijom. Započeli smo i s multinacionalnim europskim projektom kliničke procjene (audita) u radiologiji. Isto tako pišem dva poglavlja za udžbenik o ultrazvuku, koji će se tiskati u nakladi Svjetske federacije za ultrazvuk (WFUMB).
JUKIĆ GREGURIĆ: Fokus mi je odavno na sprezi književne i političke modernosti, osobito u tzv. dugom 19. stoljeću, od Američke i Francuske revolucije do Prvoga svjetskog rata. Nastojim privesti kraju dvije knjige. Jedna je na engleskom, o razumijevanju revolucije u viktorijanskoj i transatlantskoj književnosti i kulturi. Druga je na hrvatskom, o austrougarskom imperativu hrvatske književnosti. Ako me pitate što radim ovaj tjedan, završavam esej za forum u časopisu Safundi, o novoj knjizi dragoga kolege sa Sveučilišta Cornell, o formaciji kritičkog mišljenja u uvjetima aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Znači, iskorak, pa tako završavam ovaj razgovor onako kako smo ga i počeli ‒ i, naravno, pozdravom svojim studentima.
Medicina nije samo znanost nego i vještina
Dolazite s Medicinskoga fakulteta, koji među studentima i onima koji to tek namjeravaju postati bije glas da je najteži fakultet među sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu. Je li doista tako? Što biste Vi poručili budućim studentima MEF-a?
BRKLJAČIĆ: Fakultet jest težak i zahtjevan, ali diploma je tek prvi korak, a onda slijedi izbor područja rada i specijalizacije, ako se mladi liječnici odluče za kliničke struke. Tek tada počinje pravi izbor jer su mogućnosti velike i raznolike, a težina i kompleksnost kliničkih poslova vrlo su različite. Prijemni ispit na medicini polažu u pravilu najbolji srednjoškolci, većina studenata je jako motivirana. Teško je reći je li Medicinski fakultet najteži. Moj mlađi sin završio je FER, jedna snaha Farmaceutsko-biokemijski fakultet, a druga inženjerski smjer matematike na PMF-u, i ti fakulteti su isto tako teški i zahtjevni. Mislim da osjećaj težine ovisi i o osobnim preferencijama, motivaciji i predznanju studenata.
Ja osobno položio sam specijalistički ispit prije nešto više od 30 godina, i ono što sam tada morao znati dovoljno je za 15-20 posto posla koji radim danas u struci. Dakle, studente nakon diplome čeka kontinuirana edukacija, učenje i usavršavanje.
Moraju biti spremni na promjene, brzu prilagodbu na nove tehnologije, okolnosti i socijalna kretanja koja će nedvojbeno utjecati i na zdravstvene sustave. I neka ne zaborave da medicina nije samo znanost nego i vještina, da je nužan ljudski kontakt i s bolesnicima i kolegama, da verbalna komunikacija ima brojne prednosti, koje ni najnaprednija tehnologija ne može nadomjestiti.
Iskrena samorefleksija bez fige u džepu
Na Standfordskoj listi, među 2 % najutjecajnijih hrvatskih znanstvenika u 2023. godini, njih je čak 48,28 % sa Sveučilišta u Zagrebu. Što, po Vašem mišljenju, taj podatak govori o kvaliteti naših istraživača i znanstvenika?
JUKIĆ GREGURIĆ: Govori ponajprije o iznimnoj predanosti i upornosti tih pojedinaca i o kvaliteti istraživačkih mikrostruktura unutar Sveučilišta. Ako služi tomu da uljuljka cjelinu zagrebačkoga sveučilišta u stanovito samozadovoljstvo, onda taj podatak nije dobar premda nam, uvjetno, laska. Realno, mogli bismo i trebali postizati više, a hvaliti bi nas trebali drugi, ne mi sami sebe. Hvastanje je pokazatelj manjka samosvijesti. Samopromocija sveučilišta je nešto drugo i tek je trebamo adekvatno domisliti; u svakom slučaju pretpostavlja rad prema najstrožim međunarodnim mjerilima i iskrenu samorefleksiju, bez fige u džepu. Vjerujem da je Academia Europaea pravi forum za to, i nipošto jedini.
Academia Europaea krovna je europska institucija čiji je cilj identificirati najznačajnija znanstvena postignuća u Europi i šire te uključiti znanstvenike u dijalog s ostalim ključnim europskim institucijama.
Osnovana je 1988. godine na poticaj tadašnjih europskih ministara znanosti, a u ovomu mandatu njome predsjeda finska kemičarka Marja Makarow. Djelovanje Europske akademije usko je spregnuto i s inicijativom SAPEA, mehanizmom znanstvenoga savjetovanja Europske komisije, a njezinu aktivnost prati časopis European Review, u nakladi Cambridge University Pressa. U sastavu Academiae Europaeae ukupno su 23 sekcije. Danas ima 5615 članova iz Europe i svijeta, od kojih je iz Hrvatske, nažalost, njih samo 18.
