Empatija kao element socijalne dimenzije visokog obrazovanja

Nedavno sam imala priliku predstaviti Centar za podršku studentima i razvoj karijera Sveučilišta u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (CARPO) na konferenciji European Access Network-a pod nazivom „New Beginnings for European Access – Designing Equity, Transitions and Student Success“. Kroz izlaganje „Inkorporiranje empatije u visoko obrazovanje“ bilo je prikazano kako koristimo CARPO kako bismo unaprijedili i podržali različitost, stavljajući fokus na socijalnu dimenziju visokog obrazovanja kao okvira za pružanje podrške ranjivim, podzastupljenim i skupinama studenata/ica u nepovoljnom položaju. Iako koncept centra za podršku studentima sam po sebi nije ni inovativan niti revolucionaran, u ovom tekstu bavit ću se motivacijom koja je dovela do postojanja i djelovanja CARPO-a.

Kada razmišljam o vlastitom iskustvu studiranja, uvijek se vraćam na iskustva koja su mi se najdulje zadržala u sjećanju ili stvorila najbolje uvjete za usvajanje određenog gradiva. Neminovno se radi o odnosima s predavačima koji su se odlikovali empatijom, kao i o obrazovnim kontekstima, odnosno obrazovnom okruženju koje me nije gledalo samo kao studenticu, već prepoznalo kao ljudsko biće s kompleksnim životnim iskustvima neraskidivo povezanima s mojom percepcijom svijeta, mentalnim „filterima“ koji su utjecali na učenje te s time što donosim u svoju buduću profesiju.

Upravo u tome leži glavna motivacija za osnivanje i rad CARPO-a – u svijesti da se učenje ne odvija u vakuumu, već u složenoj mreži interpersonalnih i intrapersonalnih procesa. To je naročito važno imati na umu u radu sa studentima/cama studijskih programa tzv. pomažućih zanimanja, kao što su sva tri studijska programa Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, u sklopu kojeg djeluje CARPO. Upravo u tim slučajevima još je očitije da je nemoguće istinski podučavati studente/ice inkluziji i empatiji kao temeljnim vrijednostima njihovih budućih profesija ako te iste vrijednosti ne dožive u direktnom kontaktu s nama. Ako u naše podučavanje propustimo svjesno i aktivno integrirati ono što Philip Jackson naziva „skriveni kurikulum“, tj. ako ignoriramo činjenicu da kako podučavamo ima jednaku važnost kao i što podučavamo, onda se izlažemo riziku da žrtvujemo upravo one elemente podučavanja koji najviše mogu pomoći našim studentima/cama da povežu gradivo sa svojim životima i zajednicama u kojima žive. Drugim riječima, ako u direktnom radu s našim studentima/cama, ne prakticiramo ono o čemu predajemo, ne možemo od njih očekivati da istinski usvoje i integriraju lekcije koje ih pokušavamo naučiti.

U svojem izlaganju uglavnom sam se bavila temom empatije u visokom obrazovanju u kontekstu CARPO-a i uloge koju on igra u unapređenju pristupačnosti i podrške uspjehu studenata/ica iz ranjivih i podzastupljenih skupina te skupina u nepovoljnom položaju. No, empatija u visokom obrazovanju je tema koju je potrebno razmotriti, odnosno praksa koju je potrebno primijeniti u širem kontekstu. Drugim riječima, ona ne bi trebala biti korištena samo u individualnim slučajevima ili kao oblik razumne prilagodbe samo za određene skupine, već bi na nju bilo korisno gledati kao na oblik univerzalnog dizajna, tj. element obrazovnog procesa koji ima dobrobit za sve njegove dionike, čak i ako ga svi dionici ne trebaju u istoj mjeri u različitim trenucima i situacijama.

Integracija empatije u visoko obrazovanje može se odvijati na različite načine. U CARPO-u to činimo tako što nudimo podršku studentima/cama u području akademskih vještina, vještina upravljanja karijerom te brige o mentalnom zdravlju kroz besplatna predavanja, radionice, filmske večeri, vršnjačko mentoriranje i psihoterapiju. Sve navedene aktivnosti i ključna područja rada prožeta su idejom inkluzije kao temeljne vrijednosti i to inkluzije koja nije usmjerena isključivo na invaliditet, kao što je uvriježeno u hrvatskom obrazovnom kontekstu. No, integriranje empatije u visoko obrazovanje ne mora (i osobno smatram da ne smije) biti praksa ograničena samo na logistički/organizacijski složene oblike podrške kao što su centri podrške ili studentska savjetovališta.
Također, važno je da ovu temu ne delegiramo i dislociramo isključivo u takve centre i savjetovališta kako ne bismo nenamjerno poslali poruku studentima/cama „ovo je (jedino) mjesto na kojem vam je dostupna empatija tijekom visokog obrazovanja“.

Nadalje, empatija ne bi smjela biti tema koja se spominje isključivo na studijskim programima u području društvenih i humanističkih znanosti samo zato što se možda čini jasnije i eksplicitnije povezana s tim znanstvenim područjima i budućim profesijama studenata/ica tih studijskih programa.

Umjesto toga, bilo bi korisno istražiti gdje u procesima podučavanja i mentoriranja te u svakodnevnom kontaktu sa studentima/cama postoje prilike da im damo do znanja da ih vidimo kao više od samo jednog aspekta njihovog identiteta ili uloge te ih na taj način vlastitim primjerom podučimo kako izgleda teorija stopljena s ljudskošću i primijenjena u praksi. Istinski vjerujem da je takva praksa moguća bez kompromitiranja akademskih standarda i naše vjere u to da su im naši studenti/ce dorasli. Štoviše, upravo uvrštavanjem empatije u naš sustav kao jedne od njegovih temeljnih vrijednosti imamo priliku unaprijediti i obogatiti akademske standarde kako bi naši studenti/ce kasnije bili kvalitetni stručnjaci i dobri ljudi barem malim dijelom zbog nas, a ne unatoč nama.