Uloga žena u znanosti značajno je napredovala u odnosu na prošla desetljeća

Dr. sc. tech. Suzana Ereiz, mag. ing. aedif. dobitnica je prestižne postdoktorske stipendije u okviru djelovanja Marie Sklodowska-Curie (MSCA). Ove stipendije su namijenjene istraživačima s doktoratom, s ciljem jačanja kreativnog i inovativnog potencijala postdoktorskog istraživača radom na osobnim istraživačkim projektima kroz međunarodnu, međusektorsku i međudisciplinarnu mobilnost

Možete li nam reći nešto o svom obrazovnom putu i što vas je inspiriralo da se bavite znanošću?

Moj obrazovni put bio je iznimno zanimljivo razdoblje. Pohađajući osnovnu školu u meni se nazirao talent za tehničke predmete. To su bili predmeti koji su me posebno privlačili i koji su mi, kako bi se u narodu reklo „išli od ruke“. Srednjoškolsko obrazovanje pratili su problemi sa zdravljem radi kojih nisam fizički pohađala nastavu. U tom periodu sam prošla kroz iskustvo raznih oblika nastave i mogućnosti obrazovanja kao što su polaganje predmetnih ispita i tzv. škola u kući. To razdoblje, iako izazovno, pripremilo me na ono što fakultetsko obrazovanje zahtjeva od jednog studenta – predanost. Po završetku gimnazijskog programa, krenula sam otkrivati svoju strast prema građevinarstvu, što je rezultiralo upisom na predmetni Građevinski fakultet. Kroz studij, moj interes sve više se produbljivao, a izrada rada za rektorovu nagradu i pisanje diplomskog rada potaknuli su je moju ambiciju za bavljenje znanošću i želju za stvaranjem nečeg novog, smislenog i korisnog. Sve navedeno postalo je u konačnici ključno u donošenju odluke da se želim baviti znanošću. Osim toga, kroz to razdoblje obrazovanja otkrivala sam svoje kapacitete i mogućnosti koje sam željela iskoristiti na najbolji mogući način – dajući ih svijetu kroz bavljenje znanošću.

Koje područje znanosti vas najviše zanima i zašto?

Doktorirala sam u području tehničkih znanosti, na znanstvenom polju temeljnih tehničkih znanosti, znanstvenoj grani tehnička mehanika (mehanika krutih i deformabilnih tijela). Taj smjer znanosti nekako je već bio predodređen smjerom diplomskog studija koji sam pohađala – teorija i modeliranje konstrukcija i pohađanjem kojega sam otkrila svoj interes za to područje. Kroz diplomski studij upoznavala sam neke osnovne termine u modeliranju, ispitivanju konstrukcija, određivanju osnovnih svojstava konstrukcije i njena „ponašanja“. To osnovno znanje proširila sam kroz izradu rada za rektorovu nagradu i diplomski rad. Povrh modeliranja, gdje želimo numerički opisati ponašanje konstrukcije, ispitivanje konstrukcija mi je nekako bilo opipljivije i realnije, gdje stvarno možeš dokazati, opipljivo primijetiti kako se konstrukcija ponaša i što se s njom događa. Nešto poput medicine koja proučava zdravlje čovjeka na temelju različitih pretraga i nalaza. Od tu je i nikla tema mog istraživanja koja je usmjerena na to kako numeričke simulacije ponašanja konstrukcije poboljšati primjenom rezultata ispitivanja stvarne konstrukcije koju ta numerička simulacija opisuje. To me sa znanstvenog aspekta najviše interesiralo jer omogućuje integriranje teorijskih koncepata s praktičnim primjenama dovodeći do boljeg razumijevanja ponašanja konstrukcije. Osim toga, jedan period srednjoškolskog obrazovanja željela sam upisati studij medicine, pa je ova kombinacija u građevinarstvu bila svojevrsna zamjena za to.

S kojim ste se izazovima suočili tijekom svog istraživanja i kako ste ih prevladali?

Tijekom istraživanja suočila sam se s nizom izazova, uključujući pandemiju COVID-a, zagrebački i petrinjski potres i financijske restrikcije, što je stvorilo „pritisak“, otežavalo rad i komunikaciju. Ograničenja putovanja, sudjelovanje na konferencijama i edukacijama izazvale su izolaciju i ograničenje u razmjeni znanja te umrežavanju unutar struke. S druge strane, potresi su tražili hitne terenske akcije i povećani angažman, što je dodatno skratilo vrijeme za rad na doktoratu koje je ionako bilo samo po sebi kratko, budući da je projekt na kojemu sam bila zaposlena trajao tri godine. Ova kombinacija izazova potaknula je potrebu za efikasnijim upravljanjem s vremenom i pronalaženjem ravnoteže između različitih zahtjeva. U tom procesu, podrške kolega, timski rad, podjela odgovornosti, prihvaćanje, uzajamno razumijevanje, usmjerenost na svrhu bili su ključni u prevladavanju izazova i održavanju fokusa. Ono što sam iz tih izazova naučila jest da je prihvaćanje situacije onakve kakva jest ključno za uspješno suočavanje s izazovima te da svaki izazov pruža priliku za osobni i profesionalni rast. Kroz te teškoće, razvila sam vještine prilagodbe, timskog rada i upravljanja resursima, što mi je omogućilo da napredujem i ostvarim ciljeve unatoč nepredviđenim okolnostima.

Projekt, SMART na kojemu ću raditi uz podršku ove stipendije razvija strateški plan održavanja mostova kojim će se optimizirati raspodjela resursa

Kako vidite ulogu žena u znanosti danas i što mislite da bi se moglo poboljšati?

Uloga žena u znanosti, značajno je napredovala u odnosu na prošla desetljeća. Svijetom se jednostavno nameće tako, predstavljajući to kao izazov, a ne kao priliku. Priliku da budemo ono što uistinu jesmo – žene – jedinstvene i neponovljive – sa sviješću da smo uvijek pozvane razvijati se u svojim talentima i usavršavati se u svojim vještinama, a samim time postati bolje i radosnije osobe. Žena je sposobna i jedinstvena po tome što se vodi savješću i voljom za smislom i jasniji su joj odgovori na pitanja „za koga ili za što nešto činim“ – uz takav stav nužna je podrška, angažman i dijeljenje znanja unutar cijelog radnog tima. Ono što vidim kao priliku za poboljšanjem jest to da se ženi pusti da bude žena – ono što u svojoj biti jest. Bez nametanja kompleksa, uspoređivanja s muškim kolegama, nametanja uopće tog pitanja, jer svatko od njih jedinstven je u svojoj biti i samo davanjem svojih kapaciteta, i one svoje najbolje verzije svijetu, može biti sretan i ispunjen. To zadovoljstvo i ispunjenje neće dati ista plaća, isti položaj, ista mogućnost napretka, nego trud i znanje koji mi kao pojedinci ulažemo.

Koje savjete imate za mlade djevojke koje razmišljaju o karijeri u znanosti?

Savjet koji bih dala mladim djevojkama koje razmišljaju o karijeri u znanosti jest da budu ono što jesu. Da kroz svoj život, svoj studij otkrivaju svoje kapacitete, te da će ih na najbolji mogući način otkriti davanjem. Ono što je potrebno, a s druge strane iznimno izazovno, jest pronaći ravnotežu između rada i osobnog života, pronalazeći vrijeme za aktivnosti koje „pune“ naše „baterije“ i omogućuju nam da budemo produktivni, učinkoviti i efikasni. Osim toga, ključna je uloga podržavajuće zajednice, radne okoline i mentora koji će pomoći u rastu kako profesionalnom tako i osobnom. Oni ne mogu rasti umjesto nas, ne mogu djelovati umjesto nas, ali možemo od njih puno toga naučiti i možemo, i imamo, im puno toga za dati. Svaki izazov je tu da iz njega nešto naučimo, a pozitivnim stavom možemo ga vrlo jednostavno riješiti. Potrebno je učiti iz svakog iskustva, te pustiti toj radoznalosti koja se krije u svakom znanstveniku da se usmjerava pravim putem otkrivajući nešto novo što samo po našoj jedinstvenosti i našem kapacitetu može doći u ovaj svijet. A glavna motivacija jest da naš trud, naš rad, naše zalaganje može imati dubok i pozitivan utjecaj na ovaj svijet. Put prema znanstveniku, nije samo put prema otkrivanju nečeg novog u svijetu. To je i put prema otkrivanju samoga sebe. On ima smisla tek kad živimo i druge uloge kroz prioritete svojih osobnih vrijednosti u obiteljskim, prijateljskim i humanitarnim ulogama na koje nas naš život poziva.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste dobili prestižnu stipendiju Marie Curie?

Ono što moram prvo priznati jest to da sam ostala zatečena i šokirana. Trebalo mi je dugo vremena prihvatiti što se dogodilo i reći svoj DA primanju takve nagrade (jer iako dobijete nagradu imate mogućnost odustati od nje). Osjećaji su bili jako izmiješani isprepleteni nevjericom (u pozitivnom smislu), radošću, dubokom zahvalnošću i strahom. Iako nisam bila od onih studenata koji su učili samo za prolaz na ispitu, želja mi je, po predaji prijave na natječaj, bila samo da prijava bude ocijenjena po studentski – 50%. Dovoljno za trud. Jer sam, komunicirajući s drugima, a i kako smo mi u Hrvatskoj nekako odgojeni u tom mentalitetu „malenosti, nedostatnosti, nemogućnosti da mi možemo nešto dobro postići“, shvatila da je možda to ipak prezahtjevno za mene. Tako da, na prvu, činilo mi se iznimno nevjerojatnim biti tako visoko ocijenjen i postići tako veliko priznanje. No s druge strane, radost je donijela osjećaj ponosa i potvrde za trud i rad koji je prethodno uložen, ne samo u prijavu projekta nego i tijekom prethodnog rada. S druge strane, kako smo se našalili prije prijave, bio je ovo svojevrstan ispit jedne druge zrelosti koji sam na kraju uspješno položila. To mi je pružilo iskustvo, kasnije pretvoreno u priliku, da sudjelujem u pisanju i prijavi drugih tipova znanstveno istraživačkih projekata. Osjetila sam također duboku zahvalnost, jer na dobitak te prestižne nagrade ne gledam samo kao na svoj osoban uspjeh nego kao uspjeh mojih kolega i mentora, praćen podrškom obitelji i prijatelja kojima je ovo isto poslužilo kao svojevrsno priznanje za njihovu podršku. No, naravno, kad se sve te emocije i osjećaji izmiješaju, neizbježan je i strah. Osjećaj koji je nastupio sa svjesnošću da s priznanjem dolaze i promjene u životu s kojima nisam računala jer sam sumnjala u mogućnost uspjeha. Ali to je bio trenutak koji je nekako dodatno osnažio moju odluku da doprinosim znanosti i društvu, ali i da paralelno na tom putu otkrivam i razvijam samu sebe kako profesionalno tako i osobno.

Možete li nam opisati projekt na kojem ćete raditi uz podršku ove stipendije i koji je njegov glavni cilj?

Projekt, SMART na kojemu ću raditi uz podršku ove stipendije razvija strateški plan održavanja mostova kojim će se optimizirati raspodjela resursa. Predstavlja inovativni pristup održavanju mostova koji integrira podatke o ubrzanju prikupljene putem pametnog telefona od vozača koji vozilima svakodnevno prelaze preko mosta u kontinuirani proces poboljšanja numeričkih modela tih mostova. Ovakav inovativni pristup ima za cilj poboljšati sigurnost mostovnih konstrukcija omogućavanjem proaktivnog održavanja i smanjenjem rizika od neočekivanih oštećenja na konstrukciji i posljedično mogućih tragedija kojima smo svjedoci. Također optimizira državne proračune održavanja učinkovito raspodjeljujući resurse na područja (u konstrukcije) gdje su najpotrebniji. Time se produljuje životni vijek konstrukcija mostova i smanjuju se troškovi koje zahtjeva proces sanacije takvih tipova konstrukcije. Ukratko, projekt predstavlja značajan napredak u praksi održavanja mostova, osiguravajući dugoročnu trajnost i sigurnost kritične infrastrukture uz optimizaciju korištenja resursa.

Kako vam ova stipendija pomaže u profesionalnom razvoju i što vam omogućava da postignete što inače ne biste mogli?

Stipendija Marie Curie pomaže mi u profesionalnom razvoju otvarajući mogućnosti koje bi inače bile teško dostupne. To su ponajprije pristup vrhunskim istraživačkim resursima i tehnologijama te suradnja s vodećim znanstvenicima iz cijelog svijeta. Na taj način razmijenit ću svoje znanje s drugim znanstvenicima, obogatit ga i proširiti svoju profesionalno mrežu što bi bez stipendije bilo puno teže i sporije. Kroz razne radionice, seminare, konferencije, usavršavanja, rad sa studentima i drugim profesorima prenijet ću svoje iskustvo te unaprijedit svoje trenutne vještine. Financijski aspekt osigurat će mi mogućnost posvećivanja istraživanju bez brige o tome. Osim toga, tu je također, obogaćivanje moje perspektive i razumijevanje različitih istraživačkih kultura. Ono što bih po povratku željela donijeti natrag je otvorenost za suradnju jednih s drugima, što mi se čini kao jedan od velikih nedostataka kod nas u Hrvatskoj. Prepoznatljivost stipendije otvara i dodatne mogućnosti za buduće suradnje i karijerne prilike, dok me podrška ove stipendije ne osnažuje samo kao znanstvenicu, već i povezuje s dubljom svrhom i vizijom doprinosa većem dobru. Na ovaj način, stipendija Marie Curie postavlja temelje za moj budući uspjeh u znanosti, obogaćujući moj put profesionalno, a nekako u najvećoj mjeri osobno, gdje na tu stipendiju gledam kao na još jednu veliku priliku rada na sebi.

Žena je sposobna i jedinstvena po tome što se vodi savješću i voljom za smislom i jasniji su joj odgovori na pitanja „za koga ili za što nešto činim“ – uz takav stav nužna je podrška, angažman i dijeljenje znanja unutar cijelog radnog tima.

Koje ste korake poduzeli da biste se prijavili za ovu stipendiju i što biste savjetovali drugima koji se žele prijaviti?

Prijava na ovu stipendiju bila je potaknuta što neizvjesnom situacijom nakon stečene titule doktorice znanosti što LinkedIn objavom profesorice koja će ujedno biti i moja mentorica tijekom vremena stipendiranja. S njom sam obavila online sastanak nakon kojega sam krenula raditi na tome kako moja trenutna znanja, vještine i sposobnosti uklopiti sa znanjem i vještinama njenog tima. Tako se rodila ideja projekta SMART. Sama potraga za potencijalnim mentorom nije tako bila teška. Prijavila sam se na edukaciju koje sveučilište institucije domaćina održava za prijavitelje MSCA stipendije koji kao gostujuću instituciju odabiru njihovo sveučilište. Nakon edukacije krenula sam s pisanjem projektne prijave. Kroz vrijeme pisanja, tragala sam za raznim izvorima i savjetima prethodnih prijavitelja, koji su mi uz edukaciju pomogli u pripremi prijave. Prije konačne prijave, projektni prijedlog bio je prethodno evaluiran od strane institucije domaćina, na temelju čega sam značajno mogla poboljšati svoju prijavu i u konačnici uspješno prijaviti projekt. Uz to, budući da sam projektnom prijavom predvidjela boravak na drugoj akademskoj instituciji te suradnju s industrijom, tu je također bilo potrebno pronaći partnere što sam tražila na temelju teme koju sam u projektnoj prijavi predvidjela.

Ono što bih drugima savjetovala jest da počnu na vrijeme. Kada? Ovisi o samoj osobi. Nekima je na vrijeme početi godinu dana prije, a ja sam primjerice krenula 4 mjeseca prije prijave. Pri tome se tu mogu zahvaliti svojim kolegama na podršci po tom pitanju. Ključno je osmisliti istraživački projekt koji je inovativan, relevantan i jasno definiran. Pri tomu nije bitno „super znanstveno“ se izražavati, koliko je bitno jasno iznijeti svoje ideje i ciljeve. Dakle, dovoljno je samo biti jasan. Važno je pronaći mentora s iskustvom i određenim prosperitetom u području istraživanja kojim se bavite i njihova podrška je stvarno ključna u tome (ali neka vas ne obeshrabri ako to nemate od svog mentora). Ono što je također bitno jest slijediti sve smjernice i kriterije koji su navedeni u dokumentaciji natječaja i pobrinuti se da prijava koja se dostavlja na natječaj bude u skladu sa zahtjevima natječaja. Onu priliku koju ja nisam iskoristila, a što bih savjetovala svakako, jest to, da tražite povratnu informaciju od mentora, kolega, i prijatelja kako bi poboljšali svoju prijavu. I iznimno važno jest strpljivost, upornost i trud. Nemojte se obeshrabriti konkurencijom, nego svoje kapacitete, sposobnosti i talente iskoristite na najbolji mogući način. S predanošću i pažljivim planiranjem, vaš trud i zalaganje bit će nagrađeni, a put koji slijedite nosit će dublji smisao i svrhu.

Koje su ključne prednosti i izazovi rada u međunarodnom istraživačkom okruženju?

Rad u međunarodnom istraživačkom okruženje sa svojim prednostima i izazovima, pruža zapravo niz bogatih prilika i izvor je izvanrednog profesionalnog i osobnog razvoja. Među njima su raznolikost iskustava, prilika za doprinos znanju šire znanstvene zajednice i vrlo vrijedno iskustvo osobnog rasta. Omogućuje također, pristup naprednim resursima, mogućnost suradnje sa stručnjacima i kulturnu raznolikost koja obogaćuje iskustvo pojedinca. Suočavanje s izazovima kao što su komunikacijske barijere, kulturne razlike, udaljenost od obitelji, prijatelja, doma, administrativne i logističke prepreke zahtijevaju svojevrsnu prilagodbu unutarnjih snaga i veliko strpljenje. Bez obzira na izazove i potrebu prilagodbe na njih, vjerujem da se u pojedincu kako profesionalno tako i osobno događa taj transformativni rast koji u konačnici dovodi do ispunjenja.

Ključna je uloga podržavajuće zajednice, radne okoline i mentora koji će pomoći u rastu kako profesionalnom tako i osobnom

Kako upravljate s vremenom između istraživačkog rada, pisanja publikacija i ostalih profesionalnih i osobnih obaveza?

Jedno od pitanja s kojim se bori svaki znanstvenik i zapravo svaki čovjek jest upravljanje s vremenom. Ne samo unutar posla nego i osobnog slobodnog vremena. Ono što je najbitnije jest pažljiva organizacija, jasni prioriteti i u konačnici ravnoteža između rada i odmora. Neću skrivati da je meni jako puno vremena trebalo za posložiti vrijeme i danas se još uvijek treniram u tome, i smatram to iznimno važnim. Organizacija aktivnosti po prioritetima, olakšava mi fokusirati se na one aktivnosti i one zadatke koji donose najveći doprinos ciljevima i ispunjenju. Često planiram dan, tjedan pa i neke ciljeve i aktivnosti koje trebam odraditi kroz mjesec. Ono što mi također pomaže jest to da ne miješam paralelno više aktivnosti, nego da za svaku aktivnost imam vrijeme za nju. „Blokiram“ to vrijeme ili period za rad bez ometanja (ako je to moguće) što mi se pokazalo kao vrlo učinkovitim u smislu produktivnosti, kvalitete mog rada i stizanja izvršavanja zadataka. Na taj način održavam taj svoj ritam. Neizbježno je nakon ovakvih stvari pružiti si odmor, odnosno imati ravnotežu rada i odmora. Tu sam se isto trenirala neko vrijeme dok nisam ušla u ritam. Kratke pauze tijekom dana, življenje svojih vrijednosti – vrijeme za obitelj, prijatelje, hobiji, stvarno uvelike doprinose kvalitetnom upravljanju s vremenom i posljedično produktivnošću. Kada se usmjeravamo na svrhu našeg rada i činjenicu da mu ona daje dimenziju, samo upravljanje s vremenom postaje puno više od puke organizacije. To mi pomaže da se posvetim svojim zadacima kroz dan s većom predanošću. Tu su naravno neizbježne i nepredviđene situacije, zbog kojih je potrebno imati određenu dozu fleksibilnosti unutar svoje organizacije. Osobno, volim jako posložen raspored i organiziranost, pa mi je ovo malo zahtjevnije. Ono što u znanstvenoj zajednici također pomaže jest suradnja s drugima. Dijeljenje zadataka i traženje povratnih informacija stvarno znaju biti vrijedan alat u smanjenju opterećenja i povećanju produktivnosti. I, također, tu su primjeri drugih, iskusnijih, starijih, radi kojih je potrebno biti otvoren za učenje i napredak jer uvijek za to ima prostora.