Pomognimo mladima ostvariti snove jer je to esencija ljepote svakog društva!

U skrivenom, ali prostranom dvorištu Ilice 83 i 85 donedavno su stajale skulpture i umjetničke instalacije. Danas su tamo vreće cementa, čelične armature, daske i drugi građevinski materijal. Dvorište je postalo veliko gradilište.

Dakako, riječ je o objektima Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, koja je trenutno u procesu  obnove od oštećenja izazvanih zagrebačkim i petrinjskim potresom.

Ovi radovi, ipak, zalog su i obećanje bolje budućnosti za sve studente i djelatnike Akademije, uvjeren je u to dekan prof. art. Alen Novoselec, koji nas je poveo u razgled gradilišta i radova na dvjema velikim zgradama.

Profesor likovne kulture uz završeno kiparsko usmjerenje i pretežiti kiparski izričaj, ali ne i jedini, rođeni Varaždinec, Novoselec je dio Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina pri Akademijei, a ujedno i voditelj projekata Aleja skulptura na svima poznatom savskom nasipu, te projekta Dvorac i parka skulptura Jakovlje za HDLU . Kaže kako je rok za dovršenje radova kraj kolovoza ove godine za objekt na Ilici 85, a za objekt koji dijele s Centrom za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj (Ilica 83) početkom listopada.

– Većina nas ima barem iskustvo krečenja stana, pa tako i iskustvo nepredviđenih događanja i opravdanih razloga za probijanje rokova i kod ovako malih zahvata. Na gradilištima ovakvih razmjera i zahtjevnosti kakva su naša, time postajemo svjesniji opravdanosti ponekih odstupanja od rokova radi povećanja obima poslova ili nepredviđenih radova-takozvanih van/izvan-troškovničkih radova. Naravno, na kraju ćemo sagledati postoje li i neki neopravdani razlozi, vezani uz manjkavosti dokumentacije ili druge procedure. Za sada postoje problemi, ali održavamo dinamiku obnove i vjerujemo da ćemo dovršiti sve predviđene radove, opremiti prostor i vratiti se u naše objekte na početku zimskog semestra 2025./2026. godine.

Koliko je uopće ALU stradala u potresima, kako je bilo raditi u takvim „načetim“ prostorima?

– Kažu da fotografije govore više od bujice riječi, pa stavljam pred vas nekoliko fotografija naših objekata nakon potresa. Iskustvo proživljenog potresa u zgradama koje spadaju u red zidanih konstrukcija (što barem većim dijelom važi za ALU, Ilica 85 i potpuno za Slavu Raškaj, Ilica 83), dosta je traumatično, a obzirom na to da u njima imate oko 400 studenata i više od 130 djelatnika (nastavno i nenastavno osoblje) i za njih ste odgovorni, sasvim sigurno je vrlo neugodno iskustvo. Oštećenja su bila klasična, odnosno gotovo tipska za sve objekte ovog tipa i godine nastanka. Rušenje dijelova zabatnih  i pregradnih zidova, velika pukotina na rizalitu objekta Ilica 85, na gotovo svim zidovima, spoju podova i zidova, a ovisno o poziciji na objektu, uz otpadanje žbuke i sve prisutniju nelagodu i prijetnju od još ozbiljnijih urušavanja u slučaju novog potresa- sasvim sigurno nije činilo rad u takvim objektima ugodnim i rasterećenim poslom. 

ŠOK ZBOG PRESELJENJA IZ CENTRA NA PERIFERIJU

Trenutno djelujete u zamjenskih prostorima, u Jadran filmu u Dubravi. Koliko ta, u neku ruku i discolirana lokacija, otežava nastavni proces, kako su na tu selidbu reagirali sami studenti?

– Preselili smo na drugi kraj grada (Dubrava i Jadran film), jer je vrlo teško bilo pronaći odgovarajući prostor u susjedstvu ili poznatom i starom kvartu. Obišli smo i pregledali brojne druge objekte, odnosno lokacije, no bili smo definirani i ograničenim financijskim sredstvima namijenjenih toj svrsi. Sama lokacija Jadran filma kao zamjenskog prostora odjeknula je šokantno. Iz Ilice i centra grada, odjednom trebamo odseliti na periferiju i  to u prostore koje tek treba prilagoditi našim potrebama. Reakcije su uvijek različite, ali ne možete očekivati oduševljenje kada idete u zamjenski prostor u kojem će još mjesecima nakon preseljenja trajati prilagodba. A i ni po završetku uređenja i prilagodbe prostora našim potrebama uvjeti neće biti na razini onih od ranije na koje su godinama svi navikli. Ipak, studenti su bili najspremniji prigrliti promjene, adaptirati se novoj situaciji i izvući ono najbolje iz novih okolnosti i ambijenta. Vremenom su isplivale i neke prednosti; odjednom se većina studenata našla objedinjena u prostorima koji su nalikovali na kampus uklopljen u jedan lijepi široki ambijent ispunjen travnjacima i drvećem, te su  sve to iskoristili za bolje upoznavanje i suradnje uz razmjenu profesionalnih iskustava. Zima je bila najteži period, ali proljeće unosi optimizam, radost i nove kreativne poticaje.

Za razliku od dugog i usustavljenog puta koji prolaze kandidati koji žele upisati na Muzičku akademiju (12 godina prethodnog školovanja), kandidati za na našu i druge likovne akademije u nekom trenutku života budu ponukani unutarnjom pobudom

Početkom listopada zasjeli ste na mjesto dekana Akademije, gdje ste i diplomirali. Kakav je osjećaj „zatvoriti“ taj krug, od diplome do vođenja ustanove koja vam je tu diplomu dala?

Doista su mi se uvijek sviđali kružni ciklusi (film Prije kiše na primjer…), čega je primjer postao i moj profesionalni put. Od upisa na ALU 1991./1992. do diplome na interdisciplinarnom Nastavničkom odsjeku (FF/ALU) 1998., te početkom honorarne asistenture od 1998. do 2002. godine, nastavkom rada na ALU OKIRU u svojstvu mlađeg asistenta, višeg asistenta, docenta tek 2010., a onda dalje redom preko prodekana za upravu i financije do uloge dekana u listopadu prošle godine- sve to je ciklus uz elemente kružne forme.

Studiranje na ALU najljepši je dio moga školovanja – uživao sam u svakom danu i trenutku. Nastavnički odsjek pružio mi je uvid u kompletnu povijest umjetnosti, što je upotpunjeno motivirajućim predavanjima pojedinih, vanserijskih profesora i profesorica FF, bilo ključno za poticanje unutarnjeg stvaralačkog žara. Kao profesora pratilo me sporo napredovanje i vječni nedostatak koeficijenata za nove kadrove. Tako je, nažalost, i danas – na nekoliko glavnih predmeta koje vodim nemam asistent-a/icu upravo iz istog razloga. Snalazimo se sa vanjskim, ali to zbog mnogo razloga nije pravo, ni razvojno rješenje. Sve u svemu, posao kao i život, prate mnoge nedaće kojima se ne trebamo i ne smijemo izmicati. One su prilika našeg osobnog i profesionalnog uzdizanja. Činimo onoliko koliko najviše možemo, a nakon toga ostaje samo pomirenje spoznanjem da su kod optimista očekivanje gotovo uvijek veća od ostvarenog.

Nisam imao ambiciju postati dekan i sve ovo doživljavam kao još jedan oblik kreativne igre, ali koja me obvezuje aktivirati sve osobne kreativne potencijale, kao i one institucionalne i cijele mreže u koju je ovaj sektor postavljen. 

Otkud vi uopće u likovnosti, odnosno kiparstvu, restauratorstvu… Kada ste primijetili da vas takav izričaj, pa onda i karijera, zanimaju?

Za razliku od dugog i usustavljenog puta koji prolaze kandidati koji žele upisati na Muzičku akademiju (12 godina prethodnog školovanja), kandidati za na našu i druge likovne akademije u nekom trenutku života budu ponukani unutarnjom pobudom, te motivirani i potaknuti nekim prekrasnim ljudima i profesorima kojima su bili počašćeni sresti na svom samotnom putu. Postoji nekoliko strukovnih škola, pohađanjem kojih ciljate na kasniji upis na neku od akademija, no kod mene to nije bio slučaj. Još u osnovnoj školi imao sam sreću imati prekrasnu učiteljicu razredne nastave koja me “držala za ruku” prilikom mojih prvih koraka u smjeru ovog puta. Varga Nada je moje radove gotovo redovito odnosila pokazivati u susjedna dva razreda i time me poticala. U četvrtom razredu OŠ dobio sam treću nagradu za svoj rad na natječaju na temu filma Boško Buha, a onda je profesorica likovnog u jednom od prva dva-tri viša razreda OŠ, također poslala jedan moja rad na natječaj za Zbornik učeničkih radova koji je završio na naslovnici. To su bile klice prepoznavanja strasti i rasta motivacije i samopouzdanja. Ipak, upisao sam i završio srednju elektrotehničku školu, pa iz nje i bez ikakvih priprema, osim onih samostalnih, izašao na prvi prijemni na ALU. Nisam primljen, pa sam otišao na prijemni na DIF (današnji KIF), ne bi li otišao u vojsku u rujnu. Bio sam prvi ispod crte, pa sam se do kraja te godine i odlaska pripremao za ponovni prijemni na ALU. Upoznao sam Slobodana Benković na radionici crtanja koju je vodio u Čakovcu i uz njegovu nesebičnu pomoć pripremio se za prijemni, te napokon upisao 1991./1992., kada sam se već spremao otići i okušati na Academii di Belle Arti u Veneciju, ako i ovaj puta ne upišem na ALU. Iako se nismo prije toga znali, tadašnja dekanica Dubravka Babić nazvala me telefonom i dala do znanja da sam na radove pisao pogrešan klasifikacijski broj, ali da imam lijepe šanse na upis. Bio je to razlog uranjenog slavlja.

Malo sreće ponekad, romantično-idealistički duh, nepokolebljivi zanos i interes za duhovnu sferu društva koja se otiskuje u umjetnosti i onda nemate izbora, nego krenuti na taj put koji kao i sve drugo, retrospektivno izgleda romantičan. Krećući se njime svakodnevno, nailazite na one uzvišene, sretne i ushićene trenutke, ali i one teške i mučne, ali krećete se uporno i nađete ponekad na prekretnicama, mjestima dvojbi i promišljanja o zaokretu- no za sada se i dalje krećem tim organički zavojitim putem.

NE NUDITI LAŽNE NADE NITI INSTANT RJEŠENJA

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od likovnosti, od umjetnosti?

Neki mogu, drugi ne. Ovo društvo nije čvrsto strukturirano u brojnim segmentima. Umjetnost kojom kreiramo nacionalni identitet važna je samo kada nekom uvaženom gostu trebamo predstaviti našu dugu kulturno-umjetničku tradiciju i pohvaliti se kako ovaj mali narod ima velike umjetnike i genije. Nakon toga se počinjemo cjenkati za ono elementarno što je potrebno da bi umjetnost preživjela u raspodjeli koju obavljaju oni koji je se boje ili je ne razumiju.  

Što vam govore studenti kada dolaze upisivati Akademiju? Jesu li svjesni kakva ih neizvjesna budućnost u domovini čeka, kada je u pitanju novac, zarada, život od svog umjetničkog rada?

Mnogi naši građani otišli su iz ove zemlje zbog osjećaja beznađa i nepovjerenja u sustav, a manje iz financijskih razloga. Porez u Danskoj je 50 posto, a osjećaj sreće gotovo najviši. Studenti su prepuni mladenačkog i stvaralačkog zanosa koji ni mi ni društvo ne smijemo baciti u blato i razočarati. Dolaze prepuni nade, volje i želje da svoje i naše živote ispune smislom, a mi im u tome trebamo raspirivati nade i stvarati realne uvjete da se to i ostvari. Kada postavimo načelo univerzalnih vrijednosti u našem društvu; da svaki predani rad uz rezultate očekuje primjereno uvažavanje i adekvatna nagrada kao nuspojava- onda ćemo znati da smo ispunili svoju zadaću. Do tada moramo pristupati individualno i usmjeravati naše studenta na odabir najboljih opcija za njihov životni put, a koje proizlaze iz našeg, ne baš sretnog i utješnog iskustva. Ne trebamo nuditi lažne nade niti instant rješenja. Isto tako ne trebamo nuditi neutemeljene privilegije, već nastojati izgraditi društvo koje vjeruje u vrijednosti koje izranjaju iz umjetničke produkcije, te oplemenjuju  i bodre duh.

Mladi su svjesni svega, ali i prilagodljivi i brzo se snađu u svakoj situaciji. Upravo zato im trebamo osigurati uvjete i okolnosti u kojima snovi rastu i ostvaruju se, jer njihovi snovi su esencija ljepote našeg društva.

Gotovo bi mogao reći da se prosjek nacije, kao i pojedini kreatori aktualnih politika, boje umjetnosti, guraju je od sebe, a to je put istrebljenja onog esencijalnog

Kad smo kod financiranja, i ALU, ali i Akademija dramske umjetnosti kao i Muzička akademija često upozoravate na nedostatno financiranje od strane države, na nedostatak sredstava, koje zbog specifičnosti izvođenja nastave ne možete namaknuti, recimo, od velikog broja studenata i njihovih školarina… Ima li kakvih pomaka po tom pitanju?

Za početak imamo financijske analize, argumente, dokumente, plan i odlučnost sa naše strane da se u najkraćem roku dogode potrebni pomaci. Skloni smo razgovorima, razumnim dogovorima, ali nemamo previše vremena za nepotrebna zatezanja i odugovlačenja. Jako nam je bitno da imamo i potpuno razumijevanje i podršku rektora Stjepana Lakušića. Situacija nije održiva, smjer je jasan, razumijevanje situacije i brzina reakcije u rješavanju krizne financijske situacije presudna. U procesu smo pregovora koji bi trebali dovesti do trajnih rješenja, a ne stalnog “gašenja požara”.

Kakav je interes mladih za studiranje na ALU posljednjih godina?

U skladu sa vrijednostima koje smo posljednjih godina u društvu izgradili – sve manji. Ne zato jer je taj temeljni izazov i poriv iščeznuo iz čovjeka, već zato jer su postavljene nove vrijednosti kojima je u središtu novac. Taj egzistencijalni strah je uvijek u nekoj mjeri opravdan, ali zadnjih najmanje pet godina, činimo sve kako bi povećali mogućnosti zapošljavanja i našim studentima osigurali niz mikro-kompetencija i širi spektar mogućnosti zapošljavanja. Istovremeno mogu navesti temeljnu vidljivu razliku i pomak na lošije u našem društvu, a koji je ilustriran odnosom ljudi prošlih vremena i ovih danas. Generaliziram i karikiram, naravno (nadam se), ali graditelji 19. stoljeća bili su ponosni na svoj posao i na pročelju izgrađenih zgrada isticali svoje ime. Bili su odgovorni, zadovoljni i ponosni na svoje profesionalne dosege. Danas su ljudi generalno, ponosni uglavnom na zarađeni novac i tu je kraj sreće, -sve do putovanja, skijanja, kupnje automobila ili nekog drugog oblika ugađanja koje im zarađeni novac omogućuje. Arhitekt Graham Stirk iz biroa Rogers Stirk Harbour, jedan je od poznatijih svjetskih arhitekata i upravo on ponovno izgovara misao onih “naših starih”: Ponosan sam na svoja djela! Činimo sve da uvjerimo nove kandidate da bavljenje umjetnošću ima smisla za njih i zajednicu i nastojimo privući. Brojem kandidata držimo se unutar zacrtanih gabarita, ali uskoro se nadamo i “navali“ novih kandidata odnosno budućih studenata Akademije likovnih umjetnosti!

---

ŽIVOT BEZ UMJETNOSTI

Kako gledate na činjenicu da su, i po financiranju i po zainteresiranosti nacije, likovnost i umjetnost nekako „zadnja rupa na svirali“? Može li se to promijeniti u skorijoj budućnosti?

Neki mudri Finci smatraju da nisu bogati i zato ulažu u obrazovanje i stvorili su jedan od najboljih školskih sustava. Razvijaju kritičko mišljenje, potiču samopouzdanje, izgradnju vlastitog stava kod mladih i spremnost da ga iznesu kada god to situacija zahtjeva. Uče ih da poštuju i uvažavaju različitosti i jedni druge. Pristup učenju je različit; neki rastavljaju riječi, drugi slova sastavljaju u riječi, ali svi nauče ono što je najpotrebnije za život. Cijeli taj nordijski krug ulaže u poticanje i razvoj kreativnosti. Ona je temelj uspješnog društava i ne ostaje samo u krugu umjetnosti. Ne samo da zbog toga imaju možda i najnaprednije arhitektonske studije koji prije projektiranja istražuju potrebe lokalne zajednice, pa spajaju lokalno i globalno, te diskretnim zahvatima u kvart i lokalne okvire zajednice uzrokuju globalne promjene na bolje. Uvijek polazeći od ideje boljitka onih za koje se nešto poduzima, radi i od kojih se kreće, a onda to rezultira sinhroniziranim valovima uspjeha koji se prelijevaju na društvo i zajednicu i stvaraju osjećaj, zadovoljstva, ponosa i sreće u širem kontekstu.

Ukoliko mi, Akademije, trebamo dokazivati pravo na postojanje i uvjeravati one koji raspoređuju sredstva koja su temelj uspješnog djelovanja, da ne tražimo previše ili više od onoga što trebamo da bi nastavili sa poslom bez kojeg nema budućnosti našeg društva, onda ne možemo odjekivati drugačije nego kao “zadnja rupa na svirali”.

Odgovorno tvrdim da tražimo minimalno i skromno, a da educiramo i sa strašću nastojimo raspirivati kreativne potencijale naših studenata – onih koji trebaju analizirati i sintetizirati; “prožvakati” svoje doba i vrijeme u kreativne i umjetničke tvorbe, a kako bi prenijeli i nastavili kontinuitet tog kulturnog identiteta kojim se sada svi ponosimo. Gotovo bi mogao reći da se prosjek nacije, kao i pojedini kreatori aktualnih politika, boje umjetnosti, guraju je od sebe, a to je put istrebljenja onog esencijalnog; sustavnog obrazovanja kreativaca koji su kroničari našeg vremena i koji tu esenciju u formi besmrtnosti, utiskuju kroz umjetnost, te prenose i posreduju društvu kao zalog njegove budućnosti.

Sve se može promijeniti; gdje ima volje ima i načina. Nažalost, može se promijeniti i na bolje i na lošije. Vjerujem da ćemo svi zajedno ipak imati snage napraviti zaokret u onom smjeru koje ovo društvo treba, a to je prema boljem, ispunjenijem i sretnijem životu. Njega bez umjetnosti nema.