Sve se teže odvajamo od ekrana, ne vodeći računa o zdravlju

Primorani smo zadnje dvije godine koristiti mobitele, računala, raznorazne druge ekrane i gadgete, više nego ikada prije. Pandemija korone, lockdown i socijalna distanca rezultirali su tek djelomičnom i prividnom brigom za vlastito i zdravlje ljudi oko nas. Naime, istovremeno postajemo sve veći robovi tih novih tehnologija, ovisni o ekranima i virtuali, što ostavlja nesagledive posljedice na naše mentalno zdravlje, na mozak. A stigla je i  bežična tehnologija pete generacije (5G), velike snage i potencijalno ozbiljnih zdravstvenih problema, upozorava dr. Goran Ivkić, specijalist neurolog s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga. Problem se javlja, kaže, kad čovjek počne gubiti kontrolu nad tehnologijama koje je sam stvorio i kad mu one postaju nešto više od običnih sredstava za rad.

– Prekomjerne konzumacije digitalnih sadržaja i novih medija bili smo svjesni i prije cijele korona pandemije. Upozoravali smo da novi mediji, odnosno dugotrajna ekspozicija njima, definitivno mijenjaju nešto na zdravlju ljudi. U ovom virtualnom svijetu sve se bazira na vidu i sluhu, što je definitivno nedovoljno. Moderni svijet zabave, filmska industrija i kina, uz 3D projekcije, dodaju druge senzorije, pokušava imitirati pokrete, mirise, vjetar… sve to s ciljem da se osjećate kao Indiana Jones dok juri rudarskim vagončićem kroz beskraj nekog rudnika negdje u Aziji. To zvuči zabavno, ali se moramo zapitati: zašto nam sve to skupa treba?

Kako komentirate taj trend iz perspektive neurologa?

– Iz nekog razloga, vjerojatno zbog radoznalosti i stalne potrebe za pomicanjem granica, čovjeka se gura u nepoznato, u ovom slučaju u virtualnu digitalnu stvarnost. Što dovodi do smanjenja fizičke aktivnosti i povećanja vremena izloženosti ekranima. U ovoj situaciji s koronavirusom, zbog epidemioloških razloga, ta se izloženost povećala ekstremno i vrlo brzo. Preko noći je nestala neposredna nastava, interakcija u prostoru, pa su učenici i studenti, skupa sa svojim nastavnicima, postali prikovani uz ekrane. Osobno, i kod mene je došlo do ogromnih preinaka, obzirom da predajem na Medicinskom fakultetu, a dodatni razlog je potres koji nas je sve izbacio iz učionica i predavaonica. Sve to nosi i jednu drugu nepoželjnu naviku –  kada završimo s “obaveznim programom” (nastava, posao, i korespondencija) i djeca i odrasli u pravilu ostanu uz računalo i dalje, na igricama, surfajući internetu, bez nekog ciljanog razloga, što može trajati i satima. Evo, taman kad smo mislili da su društvene mreže, poput Facebooka, Twitera i Instagrama osvojile sav mogući medijski prostor, pojavio se novi hit, TikTok, koji trenutno oduzima korisno vrijeme ne samo mlađoj populaciji (školskoj djeci), nego i studentima i njihovim roditeljima. Čovjek se sve teže uspijeva odvojiti od ekrana.

Što takva ekstremna izloženost ekranima donosi ljudskome zdravlju u budućnosti? Ima li tome „lijeka“?

– Možemo samo pretpostavljati i promatrati. Generalno, to sigurno nije dobro za naše zdravlje, budući da tijelo miruje, a opterećenje tjelesnih sustava nije ravnomjerno raspoređeno. Međutim, ono što svatko od nas ima je njegov vlastiti Um. Namjerno ga izgovaram i pišem s velikim početnim slovom i s poštovanjem, budući da se radi o glavnoj pokretačkoj sili koja upravlja svime što mi jesmo (software), uključujući i naš živčani sustav kojeg možemo promatrati kao hardware. Naš Um nas može zaustaviti u poslu koji radimo i usmjeriti na neku drugu aktivnost koju ćemo pokrenuti u prvom slobodnom trenutku. Naš Um nas može potaknuti da krenemo u prirodu, da sjednemo na bicikl i napravimo desetak kilometara, da se protegnemo na balkonu naše zgrade ili popričamo sa susjedom koji je također na balkonu. Možemo se malo družiti s ukućanima, obaviti neke male kućanske poslove, skuhati nešto ili pospremiti ormar. Puno je mogućnosti, samo se treba pokrenuti i odlučiti. A to je posao našeg moćnog Uma. Hoću, jer mogu. Um nas može izbaciti iz svakog klišeja, a klišeji su se s vremenom stvorili, najviše zbog gubitka kontrole nad našim privatnim i poslovnim životima.

Kada pogledamo unatrag, online nastava očito nije imala alternative. Ipak, je li bila dobro provedena ili su djeca, mladi, studenti ipak previše vremena provodili uz ekrane?

– Općenito, smatram da je naše školstvo, (uključujući i visoko) jako dobro organiziralo u vrlo kratkom roku i pokrenulo nastavu uz obilje improvizacija. Tu nije uvijek bilo sve na razini kakva je u neposrednoj nastavi, ali bez obzira, tu mogu izreći samo pohvale. No, sva ta improvizacija i neujednačeni kriteriji pojedinih nastavnika, doveli su do situacija u kojima su djeca cijeli dan, sve do navečer bila prikovana za računalo. To iskustvo smo imali i mi doma.

Sam doživljaj online nastave je drukčiji, nepotpuni i puno slabiji. Iz moje pozicije nastavnika, predavača, mogu reći da je jedno takvo online predavanje tek trećina onog što dajem izravno, u prostoru. Osjećaj je ponekad otužan, jednosmjeran, nedostaje ljudska reakcija, smijeh, facijalna ekspresija i povratna informacija.

Koje su „opasnosti“ sjedilačkog načina života već sada vidljive?

– To su uglavnom posljedice dugogodišnjih navika, zbog kojih je moja neurološka ambulanta stalno puna. Reklo bi se da je riječ o uobičajenim smetnjama koje ljudi doživljavaju kao nešto što nam je suđeno u “nekim godinama” – glavobolje (migrene i tenzijske glavobolje), križobolje, vratobolje, vrtoglavice, zujanja u ušima i druge smetnje – najčešći su razlozi zbog kojih mi se javljaju. Uglavnom se to povezuje s poslom koji ta osoba obavlja, najčešće je to višesatni sjedeći posao ispred računala, nerijetko opterećen vremenskim imperativima (deadline) i pritiscima, povremeno i suptilnim ucjenama (mobbing) nadređenih. Ove posljednje, psihološke kategorije su u osnovi i glavni upaljač (triger) za većinu bolesti, a ove koje sam naveo su samo početak priče. S ovakvim trendom, bojim se da će se redovi pred našim ambulantama samo povećavati. Moram biti iskren, i sam sam godinama radio slične greške i dovodio se situacije koje nisu dobre za mene, no, kada sam se počeo baviti sobom, upoznavati svoje krive obrasce i “programe”, odluka je mogla biti ili slegnuti ramenima i reći “Život je takav, težak i surov” ili nešto poduzeti i odlučiti: “Život je onakav kakav je želim da jeste”.

Kad sjedimo previše, bole nas leđa. Gledamo li previše u ekran, bole nas oči, eventualno i glava. Znam li što se u dugotrajnome izlaganju ekranima događa s mozgom?

– Ponovit ću da sjedenje, samo po sebi, nije jedini razlog zašto će nas boljeti leđa. Dakle, ergonomija i tip sjedalice na kojoj sjedimo su važni, ali je bitnije u kakvom smo psihološkom stanju i kakvo je ozračje u kojem radimo. U praksi se taj detalj većinom zanemaruje. Brojni ljudi svakodnevno rade u uredima, ali ne pate svi od križobolje ili vratobolje. Razlog vjerojatno leži u individualnim psihološko-emocionalnim okolnostima u kojma žive i rade.  Ako netko dolazi na posao s nekim “teretom” od kuće, (obiteljski, bračni problemi, kronična bolest djece ili nekog od starijih ukućana), možemo reći da je ta osoba psihološki napeta, a tjelesna manifestacija je u tome da su i njezini mišići cijeli dan napeti. Ako se na tu (privatnu) napetost nastavi i napetost na radnom mjestu, s ranije spomenutim utjecajima, onda možemo zaključiti da takva osoba veći dio svog dana provodi u svojevrsnom mišićnom grču. Taj mišićni grč kontinuirano održava bolno stanje, zbog čega nekontrolirano uzimamo analgetike, no, ono što će se dugoročno dogoditi je destrukcija kostiju i zglobova (“degenerativne promjene”) i začarani krug kojeg više ne možemo vratiti unatrag. Tada tražimo pomoći od neurologa, fizijatara, fizioterapeuta, masažera…a sve smo mogli sami zaustaviti negdje tamo u prošlosti, samo nismo bili svjesni toga. Naš mozak sve to promatra, skuplja informacije iz okolice i sa ekrana, analizira ih i pohranjuje u memoriju. Ovisno o našim “psihološkim amortizerima” ravnoteža će se održati ili će se narušiti. Riječ “STRES” je zapravo opis da smo izbačeni iz  ravnoteže, da smo iskliznuli iz kolosijeka.

Dakle, sve počinje u glavi?

– Apsolutno! I dok god to ne počnemo shvaćati i ponašati se tako, uvijek ćemo pokušavati rješavati svoje probleme na periferiji, umjesto na izvoru problema. Protiv gastritisa ćemo se boriti s raznim “antacidima i blokatorima protonske pumpe”, lupanje srca ćemo rješavati antiaritmicima, bolove u leđima ćemo “tapecirati” analgeticima, miorelaksansima, fizikalnim terapijama i masažama, samo da izbjegnemo ključno pitanje – zašto?, ili da izbjegnemo svoju vlastitu odgovornost za svoje zdravlje. 

Koliko je dnevno izlaganja ekranima – „dopušteno“ – recimo, za prvašića od 8 godina, za srednjoškolca od 15 i studenta od 20 godina? Dva, tri sata?

– Iako postoje neke teze od sat vremena do tri sata dnevno, teško je to, nemoguće reći i znati koliko je „dopušteno“. To je individualna kategorija, ovisna o vrsti podražaja. Ako profesor izvodi, a učenik sluša nastavu preko ekrana, onda je to recimo miran medij. Ali ako igrate dinamičnu, agresivnu igricu, s puno ubijanja, brutalnosti i borbe (a skoro 90% svih dizajniranih igrica su takve), takve informacije žestoko djeluju na mozak, koji reagira uobičajenim mehanizmima stresa (hormoni i živčani sustav).  Jako je bitna i dužina ekspozicije pred takvim ekranom i dio dana kada se to odvija. Često se dan mijenja za noć, pa se i tijelo u takvim slučajevima mora na silu adaptirati, a to nikako nije dobro.

Bitno je shvatiti da se nakon svakog sata konzumiranja digitalnih sadržaja, treba barem 15-20 minuta odmoriti od tog medija. Ali ne tako da se s kompjutera prebacimo na mobitel ili novine, nego da se prošećemo, npr. do dućana ili barem po stubištu zgrade gdje radimo. Svakako treba raditi smišljene i planirane pauze.

Je li „više kretanja“ onda najbolji savjet vašim kolegama i profesorima?

– To je savjet za sve. Znam jako dobro da je pripremanje i provođenje online nastave – ogroman posao! No, probajmo u trenutcima kada ne moramo, čim manje sjediti i zuriti u ekran, a čim više se kretati. Moj mali projekt u zgradi Instituta u kojem radim da sam kraj liftova postavio poruke, koje sam već negdje vidio: „Koristite stepenice, a ne lift“ ne bi li kolege potaknuo na kretanje. Vidim da su neki nesvjesno stvorili tu lijepu novu naviku. Svaki korak koji napravimo je korak bliže zdravlju.

Od svih tih novih medija, koji biste vi kao neurolog okarakterizirali kao „najopasniji“ po naše zdravlje? Jesu li to VR naočale, koje se jako reklamiraju, klinci su poludjeli za njima, a odraslu osobu zaboli glava nakon par minuta korištenja..?

–  Mislim da upravo taj 3D medij – od kina, do naočala za virtualnu stvarnost, ali i virtualnih sadržaja koji ulaze u škole – nosi u sebi puno nepoznanica, puno opasnosti. Mislim da je to loše, znam iz iskustva. Naime, ja sam po subspecijalizaciji epileptolog, uže područje djelovanja su mi epilepsije. Očekivali smo i sve više se potvrđuje činjenica se 3D mediji, trigeriraju epileptične napade kod osoba koje su tome sklone. Kada sam osobno bio u kinu i gledao film u 3D projekciji, postalo mi je mučno. Za mene, ta je priča nepotrebna, i to je samo vid zabave kojom se pokušava prodati neka nova vrijednost. Možda je dobra za određene struke, za obuku pilota (simulatori) ili stjecanje nekih drugih vještina, ali za većinu ljudi je to skroz nepotrebno.

Virtualna pomagala, 3D naočale i brojni drugi digitalni sadržaji ipak ulaze i u naše škole…

– Zato što proizvođači takvih medija prodaju logiku kako je to sigurno dobro za napredak, i bolje za usvajanje znanja. Ništa od toga nije dokazano. Na temelju čega misle da je to napredak i da će to biti bolje za mozak, a ne znaju uopće kako mozak radi i kako se razvija? Djeca u vrtićima se izlažu nepotrebnom i skupom učenju stranih jezika, jer je netko (poduzetnici u podučavanju) provukao tezu da je raniji početak učenja jezika garancija izvrsnosti u odrasloj dobi. Što je netočno, prije svega jer dijete nije usvojilo niti svoj materinji jezik i njegovu gramatiku u potpunosti. Već se sada vidi da je opće znanje djece koja uče na takav način, uz svu moguću tehnologiju i „virtualiju“, manje od znanja djece koja uče na klasičan način (čitanjem, doticanjem, isprobavanjem, radom rukama i sl.). Digitalnu tehnologiju bih usporedio s fast foodom. Unos je brz, odmah u tome uživate, ali ste za sat vremena opet gladni. Ništa nije ostalo.

Površnost je zapravo najveći neprijatelj učenju i obrazovanju, zar ne?

– U pravu ste.

Digitalne medije uglavnom konzumiramo tako, površno. Mozgu treba dati složene zadatke, da bi se razvijao, učio, širio svoje kapacitete. Više je koristi od samostalnog sastavljanja nekog IKEA-inog ormara nego od dva sata gledanja nekog dokumentarca, koliko god on bio zanimljiv i informativan.

Ipak, teško je mladima zabraniti najednom mobitele, laptope, pa i VR naočale?

– Ništa se ne može postići preko noći niti zabranama. Ali moramo znati da smo mi odrasli, učitelji, nastavnici a posebno roditelji, najbolji modeli mlađima. Ako je student ili učenik cijeli tjedan primoran veliki dio vremena gledati u ekran zbog online nastave, onda mu u slobodno vrijeme, za vikend, ponudite neki drukčiji sadržaj. Vlast mora stvoriti preduvjete za zdravo društvo, zdrave škole, ali sve kreće od najužeg kruga, od obitelji. Ako je tata stalno na mobitelu, kako očekivati od djeteta da razvije neke drukčije, zdravije navike?!

Po vama, kojim segmentima društva je digitalna oprema neophodna, a u kojima bismo se trebali vratiti neposrednoj ljudskoj interakciji, prirodi, jedni drugima?

– Digitalizacija nam je zaista donijela strašno puno korisnih stvari. Od onih u svakodnevnom životu, do medicinskih znanosti. Običan tzv. „pametni mobitel“ nam daje veliku mogućnosti komunikacije, plaćanje računa bez potrebe odlaska u poštu ili banku i jednostavno rješavanje raznih svakodnevnih problema. To su dobiti koje su nam strahovito ubrzale život. Je li to dobro dugoročno? Nisam baš siguran.

---

Matrix ili Terminator?

 

Ako skrenemo u područje SF-a, kako kao neurolog zamišljate budućnost ljudskog roda, koliko su crne prognoze? Hoćemo završiti kao u filmu Matrix, gdje smo svi umreženi u neki moćni sustav ili kao u filmu Terminator, gdje strojevi virtualne inteligencije preuzimaju primat na zemlji?

– Puno stvari koje smo prije 20, 30 godina zamišljali kao SF, postale su stvarnost i danas su sasvim normalne. Od hoverboarda iz Povratka u budućnost do onih malih uređaja u serijalu Zvjezdane staze, tzv. „tricoderi“, koji stanu u ruku, pomoću kojih se komunicira na velike udaljenosti, pomoću kojih se pregledava ispravnost sustava na brodu i pomoću kojeg se liječe bolesnici na dugim intergalaktičkim putevima.Sada svaki klinac ima sličnu takvu napravicu – mobitel, koja još ne može sve, ali ide k tome. Stoga je nemoguće znati što će se biti stvarno i izmišljeno za pedesetak, stotinjak godina. Medicina može puno profitirati od tehnološkog napretka. Možda ćemo izmisliti i tehnologiju da se možemo ekstremno brzo prevoziti svemirom, ostvarivati intergalaktička putovanja. Danas još nemamo ideju kako to napraviti. Ali za pedeset, sto godina, tko zna.

Dakle, Matrix ili Terminator?

– Ako baš moram birati, onda radije Matrix. Ali i jedna i druga priča su slične, u kojem imate virtualni svijet koji upravlja Zemljom. Ja se toplo nadam da će to ostati samo fikcija.