Svako sveučilište mora jasno promišljati vlastitu budućnost

Profesor Josep M. Garrell, bivši rektor Sveučilišta ‘Ramon Llull’ u Barceloni (Španjolska), novi je predsjednik EUA-e, čiji je mandat započeo 1. srpnja 2023., nasljeđujući na toj dužnosti profesora Michaela Murphyja, bivšega predsjednika Sveučilišta u Corku (Irska). 

Izabrani ste na mjesto predsjednika Udruženja europskih sveučilišta (European University Association – EUA) na generalnoj skupštini, održanoj u travnju u Gdanjsku u Poljskoj. Što vam je bio motiv i poticaj za snažniji i intenzivniji angažman u tom udruženju?

– Biti predsjednik EUA-e za mene je velika čast i velika odgovornost. Mislim da se svi slažu da je tijekom posljednje četiri godine, pod predsjedanjem Michaela Murphyja, EUA prošla duboke, pozitivne i vrlo konstruktivne promjene. EUA se treba stabilizirati u toj preobrazbi, tako da je kontinuitet, uz otvorenost prema prilagodbi, kada je ona potrebna, pristup koji članovi EUA-e snažno podupiru. Bio sam član Upravnog odbora EUA-e za predsjedanja profesora Murphyja te se u određenoj mjeri osjećam aktivnim dijelom provedene temeljite promjene. Također, smatram da, nakon što sam deset godina obnašao dužnost rektora i ostale različite dužnosti u okviru sveučilišnih udruženja na nacionalnoj i međunarodnoj razini, ne mogu zamisliti bolju poziciju s koje bih mogao nastaviti služiti sveučilišnom sektoru, što je ujedno i najbolji način da mu vratim dio onoga što je on dao meni.

Molim vas da nam ukratko predstavite svoje buduće strateške ciljeve unutar EUA-e.

– Moji prijedlozi uključuju dvije skupine tema za koje mislim da su najrelevantnije: (1) moji prijedlozi i pristup budućem predsjedanju mogu se sažeti u dva naizgled proturječna izraza ‒ kontinuitet i promjena. To znači da je naš strateški plan još uvijek važeći, ali će nam revizija sredinom mandata pomoći u “finom ugađanju” tijekom mandata; (2) drugo područje su akcije propagiranja i lobiranja. Moramo težiti tomu da EUA zadrži primarni utjecaj na europski sveučilišni prostor. Kako bismo to postigli, moramo nastaviti raditi na već razvijenom snažnom, vrhunskom portfelju alata za utjecaj koji je EUA već razvila. Tijekom predizborne kampanje svim članicama EUA-e poslao sam manifest sa svim svojim prijedlozima i prioritetima. Tekst se može pronaći na sljedećoj poveznici:

EUA i Europska komisija gledaju na transnacionalne sveučilišne alijanse kao na glavni alat za promicanje europskih vrijednosti i identiteta te za daljnji razvoj kvalitete i konkurentnosti europskoga visokog obrazovanja. Kako vidite budući razvoj EUA-e kao važnog aktera u razvoju daljnjih politika u području visokog obrazovanja u Europi?

– EUA je najveće i najsveobuhvatnije sveučilišno udruženje u Europi. To znači da smo mi “glas europskih sveučilišta” te predstavljamo visokoobrazovni sektor ne samo interno, na našem kontinentu, nego i eksterno, na globalnoj razini. Nastavit ćemo raditi na definiranju toga kako bi sektor visokog obrazovanja trebao izgledati, a sve u cilju boljeg služenja našem društvu. Također nastavljamo raditi ruku pod ruku s kreatorima politike, javnom upravom i drugim dionicima na stvaranju najboljeg okvira za ostvarenje sveučilišnih misija.

U siječnju 2021. Vijeće EUA-e usvojilo je dokument Sveučilišta bez zidova – vizija za 2030. (Universites without walls – A vision for 2030). Kako vidite provedbu toga strateškoga dokumenta? S kakvom bi se institucionalnom preobrazbom javna sveučilišta u Europi trebala suočiti u sljedećem desetljeću?

– Sveučilišta bez zidova – vizija za 2030. još je uvijek aktualan dokument koji je zapravo više vizija nego strategija. Pomaže sveučilištima u njihovu procesu skeniranja perspektiva i definiranja vizije, što je prvi korak za definiranje institucionalne strategije. Položaj sveučilišta (javnih i privatnih) u Europi razlikuje se od zemlje do zemlje, ali dokument ne samo da predlaže zajedničku budućnost nego i definira kako viziju pretvoriti u stvarnost, za što identificira ključne čimbenike uspjeha: potrebni su nam okviri koji omogućuju transformaciju (s potrebnim implikacijama na sveučilišnu autonomiju), potrebna su nam odgovarajuća ulaganja i snažno sveučilišno vodstvo. Naravno, “recept” treba različito stupnjevati, ovisno o situaciji u zemlji. Ne radi se samo o temeljitoj promjeni sveučilišta nego i sveučilišnoga sustava radi boljeg ostvarivanja naše misije za dobrobit društva.

Globalna gospodarska kriza, utjecaj novih tehnologija na društvo i tržišta rada te snažnije mjere odgovornosti i mikroupravljanje samo su neki od izazova s kojima se sveučilišta danas suočavaju. U tom kontekstu akademska sloboda i sveučilišna autonomija također izazivaju zabrinutost, posebice u nekim europskim zemljama. Prema vašemu mišljenju, gdje je “zlatni omjer” između institucionalne autonomije javnoga sveučilišta i koncepta odgovornosti?

– Teško je odgovoriti na to pitanje jer je taj “zlatni omjer” u velikoj korelaciji s političkim, kulturnim i društvenim okvirima i načinom razmišljanja. Sveučilišta trebaju autonomiju za provedbu vlastitih odluka, a budući da sva sveučilišta pružaju javnu uslugu, odgovornost se mora podrazumijevati. Ako pogledate EUA-inu kartu sveučilišne autonomije (EUA University Autonomy Scorecard), uz neke iznimke, vidjet ćete obrasce ovisno o političkom i povijesnom okviru. U vrijeme dok sam bio rektor obično sam govorio da se nitko ne bi trebao bojati odgovornosti i da sveučilišta trebaju najvišu razinu autonomije koju im kulturni, povijesni i politički okvir može dati. Riječ je o povjerenju.

Koncept poticanja tješnje suradnje između sveučilišta i gospodarstva postao je važan strateški cilj mnogih sveučilišnih uprava u posljednjem desetljeću. Gledajući sveučilišta u Europi, jeste li zadovoljni trenutačnim rezultatima? Prema vašemu mišljenju, kako bi se taj koncept mogao razviti u sljedećim godinama?

– U dokumentu Sveučilište bez zidova govorimo o sveučilištima “bez zidova” u širem smislu te riječi. Pretpostavljamo da su sveučilišta potpuno uključena u društvo, što uključuje i suradnju s akterima u gospodarstvu. Kao primjer, govorili smo o sukreaciji, vezano uz inovacije, kao sveučilišnoj misiji. Ali uključujemo i četvrtu misiju sveučilišta koju smo nazvali “kultura”. Trenutačnu situaciju treba poboljšati, ali nitko ne može napraviti njezinu generalnu procjenu. Ne postoje primjenjivi recepti jer se situacija razlikuje od zemlje do zemlje i od sektora do sektora. Ne mogu razumjeti sveučilišta koja ne surađuju s društvom, a isto tako mi je teško razumjeti i društva koja ne surađuju sa svojim sveučilištima. To je uvijek situacija u kojoj su svi na dobitku (eng. win-win).

Budući da se obraćamo publici u Hrvatskoj, možete li nam reći kako vidite ulogu sveučilišta jugoistočne Europe u europskom visokoobrazovnom prostoru i u europskom istraživačkom prostoru?

– Čvrsto vjerujem u koncept distribuirane izvrsnosti i potrebu za zemljopisnom ravnotežom. Raznolikost uvijek znači bogatstvo. Dakle, svaka zemlja, svaki dio Europe doprinosi izgradnji europskoga visokoobrazovnoga i istraživačkoga prostora zbog svoje povijesti i svojih posebnosti.

Sveučilište u Zagrebu jedno je od najstarijih i najvećih sveučilišta u regiji. S obzirom na strategiju EUA-e, koja bi bila vaša preporuka za bolje profiliranje i strateški razvoj samoga Sveučilišta u cilju poboljšanja svoje pozicije?

– Svako sveučilište mora imati jasan strateški plan koji uključuje viziju budućnosti, a koja bi trebala biti izrađena na temelju opsežnoga skeniranja okružja i na konzultacijama. Niti jedna strategija ne počinje od nule te smatram da bi i bivša i sadašnja situacija trebale biti prikladno procijenjene. Budući da bi sveučilišta trebala surađivati ​​s društvom, pri izradi strategije treba uzeti u obzir trenutačni politički, gospodarski i društveni kontekst. Ta se preporuka može primijeniti na sva sveučilišta: sva se sveučilišta međusobno razlikuju, stoga bi se trebala razlikovati i njihova strategija. Duboko vjerujem da je najprikladniji pristup ideji “poboljšanja položaja” stalno poboljšavati provedbu misije, u skladu s vlastitom strategijom i metodom procjene.

Razgovarala: Paula Pavletić