„Utrka za peticama“ posljedica je krajnjeg nemara obrazovne politike

Akademija odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske (AOOZH) neovisna je i neprofitna udruga znanstvenih djelatnika koji se bave istraživanjem i razvojem odgoja i obrazovanja. Akademija djeluje u skladu s tradicijom znanstvenih istraživanja odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, osobito Hrvatskog pedagoško-književnog zbora od njegova osnutka 1871. godine i Sekcije za metodiku Društva sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, te u skladu sa znanstvenim spoznajama o odgoju i obrazovanju u demokratski najrazvijenijim zemljama svijeta. Osnovana je 27. prosinca 1991. godine te kontinuirano djeluje do danas. AOOZH je udruga znanstvenika koji istražuju i kritički preispituju fenomene odgojno-obrazovne djelatnosti i s njom povezanih znanstvenih disciplina  te nude znanstveno utemeljene prijedloge za rješavanje otvorenih pitanja u odgojno-obrazovnoj teoriji i praksi. Udruga danas ima 62 člana. Zaposleni su uglavnom na hrvatskim fakultetima i znanstvenim institutima.

– AOOZH okuplja  znanstvenike raznih struka kojima je zajednički interes istraživanje i unapređivanje odgojno-obrazovne teorije i prakse. U udruzi su stručnjaci općih disciplina kao što su povijest, filozofija, teologija odgoja i obrazovanja, pedagogija, andragogija, didaktika i obrazovne znanosti, antropologija, psihologija, sociologija, kineziologija, komunikologija i ekonomika odgoja i obrazovanja, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti i logopedija te interdisciplinarne poput metodika nastavnih predmeta (kroatistika, kineziologija, geografija …), objašnjava za Universitas portal predsjednik Akademije prof. dr. sc.  Ante Rončević sa Sveučilišta Sjever.

PRAVE REFORME TRAJU GODINAMA

Profesor Rončević redoviti je profesor i nositelj više kolegija iz područja financija i marketing. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje stekao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završio je specijalistički poslijediplomski studij za gospodarske savjetnike na Joint Vienna Institute u Beču u Austriji. Na Katoličkom institutu Sustavni studiji duhovnosti u Zagrebu stekao je diplomu iz duhovno-teološke kulture. Usavršavao se na brojnim znanstvenim i stručnim međunarodnim i domaćim konferencijama, seminarima i radionicama. Objavio je više od stotinu znanstvenih i stručnih radova, a za koautorski znanstveni rad koji predstavlja izvorni doprinos znanosti dobitnik je nagrade „Mijo Mirković“.

Stoga je i više nego kompetentan sugovornik o hrvatskome sustavu odgoja i obrazovanja, za kojeg postavlja zanimljivu dijagnozu:

– Obrazovni sustav u Hrvatskoj danas funkcionira „na respiratoru“, tj. održava tek najnužnije funkcije. To je s jedne strane posljedica pandemije i potresa, ali još više dugotrajne zanemarenosti obrazovne djelatnosti u društvu.

Imate li osjećaj, poput brojnih prosvjetnih djelatnika, da nijedna reforma obrazovanja kod nas dosad nije odrađena do kraja?

– Taj je osjećaj sasvim opravdan. Doista, do danas ni jedna reforma obrazovanja nije izvedena tako da se toj djelatnosti, koja je jedna od najvitalnijih  za normalno funkcioniranje svakog društva, dade i odgovarajući položaj koji će joj osigurati moć za temeljitije društvene promjene, što se npr. dogodilo u Finskoj i Irskoj. U tim je zemljama pozitivna promjena politike prema obrazovanju i njegovu podizanju među najcjenjenije djelatnosti donijela procvat cijelog društva. A te su zemlje slične Hrvatskoj po teškoj povijesti, borbi za slobodu i tek su nešto veće po broju stanovnika. Problem je dakle u nama i našem odnosu prema obrazovanju. Naš obrazovni sustav  još uvijek ima strukturu koja je u više temeljnih područja, kao što su npr. nastavni predmeti i njihova satnica, podjednaki onima u doba socijalizma, mada smo u sasvim novom povijesnom i tehnološkom vremenu.

Što mislite, zbog čega stalno krećemo iznova, od početka, stalno kao da „izmišljamo“ toplu vodu?

– Odgovornost za to snose političke i donekle intelektualne elite, pa i one u samom obrazovnom sustavu. Obrazovanje je djelatnost od općeg društvenog interesa i stoga bi trebala biti iznad parcijalnih stranačkih interesa i ideologija. Kod nas se smjenom svake vlade i ministra obrazovanja mijenja i obrazovna politika, što je suludo jer u obrazovanju, koje je po prirodi „troma“ djelatnost, veće reformske promjene moraju trajati godinama i ne mogu završiti za mandata jedne vlade. Npr. za vrijeme ključne reforme obrazovanja u Sloveniji isti je ministar kontinuirano upravljao obrazovanjem u nekoliko različitih vlada. Primjer za to posljednja je i kurikulna reforma u Hrvatskoj koja se ubraja u velike reforme jer iz temelja želi mijenjati sustav planiranja i praktične izvedbe obrazovnih sadržaja. Započela ju je vlada SDP-a Zorana Milanovića radikalnim prekidom s obrazovnom tradicijom i grubom globalističkom orijentacijom obrazovnih sadržaja čak dotle da je to zaprijetilo gubljenjem hrvatskog identiteta našeg školstva. To je svojedobno izazvalo žestoke polemike i jak otpor stručnjaka pa su neke štete ipak spriječene. Sljedeće vlade HDZ-a opravdano su preuzele kurikul kao europski koncept, ali je izvedba opet prepuštena liberalnom HNS-u, tj. ministrici Blaženki Divjak, pa su početne pogrješke nastavljene, a reforma je naprasno zaustavljena na pola puta, čemu je pridonijela i koronaepidemija. Treba imati na umu da se sadašnja reforma obrazovanja  provodi na temelju kontroverzne Strategije razvoja obrazovanja, znanosti tehnologije iz 2014. godine koja u Hrvatskom saboru nije donijeta konsenzusom nego nadglasavanjem, tj. oko nje se nisu dogovorile sve relevantne društvene snage.

UČENICIMA ŠALJEMO POGREŠNE PORUKE

Mnogi prosvjetari upozoravaju da se u današnjoj konstantnoj „trci za ocjenama“ zapostavlja odgojna komponentna u našim odgojno-obrazovnim ustanovama…

– „Utrka za peticama“ posljedica je krajnjeg nemara obrazovne politike, ali i odgovornih stručnjaka, prema zbivanjima u odgojno-obrazovnom procesu. Tu je bitno poremećen prirodni i objektivni način vrednovanja učeničkih postignuća pod pritiskom roditelja i samih učenika na učitelje koje vlast nije na vrijeme zaštitila od neprimjerenih zahtjeva, nego ih je prepustila psihičkom i čak fizičkom maltretiranju i prisilnom kršenju pravila vlastite struke. Tek je nedavno ukinuta mogućnost anonimnih prijava učitelja, no pune zaštite i dalje nema. Posljedica davanja viših ocjena od zasluženih pod pritiskom je neprirodno napredovanje brojnih učenika bez obzira na znanje, a to je zapravo legalizacija negativne selekcije i protekcionizma. Učenicima se time šalje poruka da se napredovanje u životu i ne mora ostvarivati vlastitim trudom, nego se efikasnije može postići silom ili pomoću moćnog zaleđa.

Treba li se onda čuditi porastu maloljetničke delinkvencije, ako i u školi učenici mogu uspijevati arogancijom i ne strahuju da će im se išta opasno dogoditi ako izbjegavaju svoje obveze u učenju i vladanju. Škola toleriranjem tih opisanih pojava pomalo gubi svoju odgojnu ulogu, štoviše djeluje antiodgojno.

Učitelj nikad nije bio potplaćeniji, njegov ugled u društvu nikad nije bio slabiji, pritisci roditelja nikad nisu bili veći nego danas… Kako to komentirate?

– To je posljedica društvenog licemjerja i trajne društvene nemoći učiteljske profesije. Sve dosadašnje vlade obećavale su naveliko poboljšanje stanja školstva, no ni jedna nije učinila pravi preokret. Prosvjetni se djelatnici i dalje za svako povišenje plaća moraju izboriti pritiscima na Vladu i prijetnjom štrajkovima umjesto da to ide automatizmom. I sadašnja Vlada svrstala je u svoje prioritete oporavak obrazovne djelatnosti, no iz svega što se čuje u javnosti proizlazi da se pod tim podrazumijeva samo izgradnja novih školskih prostora sve dok svi učenici u osnovnim školama ne budu polazili jednu smjenu. To je hvale vrijedno i svakako će pridonijeti podizanju kvalitete obrazovanja, no to su ipak samo zgrade. Obrazovanje je pak ponajprije duhovno uzdizanje učenika i učitelja, no o toj bitnoj zadaći se ne govori. Koronapandemija i nastava na daljinu prouzročile su katastrofalan pad kvalitete obrazovanja pa se govori o gubitcima obrazovnog potencijala sadašnjih generacija i do 40 posto u odnosu na predpandemijsko stanje. Na to upozoravaju i Ujedinjeni narodi. Mi ne znamo što se u tom smislu stvarno dogodilo kod nas, osim što su neka rijetka recentna istraživanja potvrdila taj pad. Kako će se taj gubitak nadoknaditi? S kojim će obrazovnim potencijalom sadašnje generacije upravljati društvom kad preuzmu odgovornost? Nikakvih osmišljenih planova oporavka  za sada nema.

BORBA ZA POLITIČKI PRESTIŽ

Može li se takva situacija preokrenuti, konačno u korist prosvjetara?

A takva situacija i odnos države prema prosvjetari neće se promijeniti sve dok se za to ne stvori snažna politička volja, jasan je naš sugovornik. Drugim riječima, dok se ne napravi plan dugoročnog ulaganja u obrazovanje i postupne rekonstrukcije cijelog odgojno-obrazovnog sustava, od dječjih vrtića do sveučilišta, odnosno obrazovanja učitelja, po potrebama suvremenog društva i na jasnim vrijednosnim temeljima hrvatskog društva.

Naravno, o tome treba nešto pitati i odgojno-obrazovne znanosti koje su u aktualnim procesima promjena uglavnom marginalizirane, upozorava Rončević:

–  Kurikulna reforma uvedena je bez većeg angažiranja znanstvenika i nužnih znanstvenih podloga i studija te se  oslanja uglavnom na iskustva učitelja i aktivizam vlasti, a to ne može dati dugoročno održive rezultate. Reformatori nisu ponudili suvisao projekt kurikulne reforme koji bi uključio odnos prema nasljeđu, posebnosti hrvatskog društva i iz toga izvedenu projekciju budućnosti. Ta je reforma naprosto „presađena“ iz anglo-američkog svijeta na naš europski sustav čiji su korijeni, kad je riječ o Hrvatskoj, još u austro-ugarskom školstvu, ali bez ikakvih prilagodbi i predradnji u teoriji i praksi. Pedagoški koncept školstva zamijenjen je edukološkim, tj. idejom kurikula, bez ikakvih prijelaznih oblika i teorijskih objašnjenja.  Uvođenje kurikula bilo je zapravo više nošeno borbom za politički prestiž i izborne bodove nego težnjom za podizanjem kvalitete školstva pa su brojna rješenja tek polovična ili odbačena promjenom političkih mandata.  Otuda i mnogi „kratki spojevi“ u praktičnoj izvedbi i ignorancija znanosti koja na to upozorava.

Ima li Hrvatska šanse da jednog dana, konačno, postane „društvo znanja“ o kojem naši političari često govore? Koji su preduvjeti za to?

– Društvo znanja je, u sadašnjim uvjetima i sa sadašnjim stanjem duha i političke svijesti u društvu, iluzija i već zastarjela politička floskula za naivne. Kako bismo postali društvo znanja, nije dovoljno samo verbaliziranje, već to treba pokazati na djelu.

– Pritom ne treba otkrivati toplu vodu, već vidjeti razvijene države kojima je to bila strategija i danas ubiru njezine plodove. Primjerice, Finska je godinama ulagala u obrazovanje – od predškolskog odgoja i osnovne škole do sveučilišta. A sve je krenulo tako što su vratili dostojanstvo svima koji rade u obrazovnom sustavu. Danas su učitelji u Finskoj elita, iznimno dobro plaćena profesija i poštovana u društvu, koja privlači najbolje. Ako želite odgojiti nove naraštaje mladih inovativnih i kreativnih ljudi, koji će se nositi s globalnom konkurencijom, to je jedini ispravni put. Slijedila je ozbiljna reforma, a potom kontinuirana ulaganja u obrazovanje.

Prema tome, za početak moramo pokazati da nam je istinski stalo do znanja, da se znanje cijeni u društvu… Ne možemo biti opredijeljeni za društvo znanja, a promicati podobnost, stranačke veze, laku zaradu i ispod prosječnost, umjesto izvrsnosti.  Uostalom pogledajmo najnaprednija i najinovativnija društva – od Švedske do Izraela, zaključuje prof. Ante Rončević.

---

KURIKUL ILI KURIKULUM?

Što smatrate važnim u obrazovanju danas i na čemu će se vaša Akademija angažirati?

– Pred nama je donošenje novog Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Uključit ćemo se u raspravu o tom zakonu, kao i u diskusiju o primjeni Zakona o visokom školstvu i znanstvenoj djelatnosti koji je donijet nedavno. I u jednom i u drugom postoje brojne kontroverze koje zahtijevaju kritički pristup iz perspektive obrazovnih znanosti koju zastupa naša udruga. Zalagat ćemo se i za doradu Strategije razvoja obrazovanja, znanosti i tehnologije i provedbenih kurikula. Ti temeljni dokumenti obrazovne politike trebaju jasno polaziti od načela poštovanja kulturne tradicije, održivog razvoja i izgradnje prepoznatljivog identiteta hrvatskog društva. Ovi sadašnji nisu takvi u dovoljnoj mjeri, počevši već od samog naziva. Prosvjetna vlast, naime, uporno izbjegava upotrebljavati riječ kurikul, što je u duhu hrvatskoga jezika, i nameće neprilagođeni oblik kurikulum, o čemu su jezikoslovci, a i najmjerodavnije znanstvene institucije nekoliko puta dali jedinstveno mišljenje. To je za mnoge možda mali detalj, ali u svijetu obrazovanja i školstva ima veliku simboliku  za razumijevanje odnosa vlasti prema struci, temeljnim dokumentima ove države i samom hrvatskom jeziku.

---

Tko su članovi Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske?

Akademiju čine redoviti, suradni i počasni članovi. Redovitim članom Akademije, u pravilu, može postati znanstvenik sa znanstvenim stupnjem doktora znanosti, izvanredni i redoviti profesor koji se u duljem razdoblju potvrdio osobitim uspjesima na području odgoja i obrazovanja i odgojno-obrazovnih djelatnosti objavom znanstvenih radova, sudjelovanjem na znanstvenim skupovima i drugim srodnim postignućima. Iznimno u redovite članove Akademije mogu biti izabrani i doktori znanosti koji nisu birani u zvanja, ako se bave odgojem i obrazovanjem i ako su po svojim radovima eminentni stručnjaci na tom području.

Suradnim članom Akademije, u pravilu, može postati mladi znanstvenik koji pokazuje iznadprosječne sposobnosti i sklonosti za znanstveno-istraživačku djelatnost, što potvrđuju njegovi objavljeni znanstveni rezultati i koji, temeljem tih kvaliteta, može pridonijeti ostvarivanju svrhe i zadataka Akademije u cjelini, te stručna osoba koja postiže osobite i u stručnoj javnosti potvrđene rezultate na području odgojno-obrazovne djelatnosti.

Počasnim članom Akademije može postati osoba koja je posredno ili neposredno pridonijela razvoju odgoja i obrazovanja i odgojne djelatnosti, ili koja je na neki drugi način pridonijela djelovanju Akademije i ostvarenju njezinih ciljeva.