Uz Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Odlukom Ujedinjenih naroda iz 1992. godine, 3. prosinca obilježava se Međunarodni dan osoba s invaliditetom, s ciljem jednakosti u ostvarivanju prava i sudjelovanju osoba s invaliditetom u društvu.
Republika Hrvatska 2007. godine postala je treća zemlja potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda za osobe s invaliditetom te četvrta država koja ju je ratificirala. 

O važnosti inkluzije u visokome obrazovanju za Universitas portal piše prof. dr. sc. Lelia Kiš-Glavaš s Odsjeka za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

---

Prema Hrvatskom jezičnom portalu (HJP, 2023), inkluzija odnosno uključivanje je stanje uključenosti, sadržavanje, obuhvaćanje. To je istovremeno stav, tendencija ali i politika uključivanja SVIH. Sukladno tome, inkluzivan odnosno uključujući je onaj koji uključuje, obuhvaća, sadržava, onaj koji se nalazi u nečemu, koji je integralni dio nečega.

Cilj inkluzije odnosno uključivanja je pružanje jednakih mogućnosti; jednak pristup dobrima, uslugama, resursima, kao i potpuno sudjelovanje u društvenom životu pa tako i u obrazovanju. Taj je cilj moguće postići tako da SVI aktivno sudjeluju, doprinose, uživaju koristi.

Jednake, izjednačene mogućnosti podrazumijevaju ujednačavanje, izjednačavanje, postavljanje u isti red vrijednosti, postizanje istih rezultata, bivanje jednakim (HJP, 2023). Izjednačavanje mogućnosti moguće je postići odabirom načina koji svakome od nas najviše odgovara, koji je prilagođen našim mogućnostima (i potrebama). Jednake mogućnosti ne znače jednake uvjete, već upravo suprotno: okruženje, zahtjeve, oblike komunikacije, nastavne tehnike i metode i više: adaptirano, prilagođeno svakom pojedincu, primjenjujući  individualizirani pristup.  

Razlikujemo integraciju i inkluziju. Integracija (HJP, 2023) podrazumijeva objedinjavanje, spajanje, povezivanje, uklapanje u novu sredinu. Ona uključuje asimilaciju odnosno  prilagođavanje i pridruživanje zatečenom i adaptaciju odnosno prepravljanje, mijenjanje, promjenu ponašanja. To je uvijek jednosmjerna promjena pojedinca ili skupine. Socijalna je integracija stoga samo fizička prisutnost različitih u društvu koje od njih očekuje da se prilagode, da se promijene na način da budu što sličniji prosjeku, uobičajenom, normalnom.

S druge pak strane, inkluzija uključuje odnosno uključivanje uključuje integriranje (!)  pojedinaca s manje mogućnosti (u našem visokom obrazovanju: podzastupljenih i ranjivih skupina) kako bi imali ista prava i mogućnosti za život.

Ovo podrazumijeva poboljšavanje uvjeta, ali i mjere pozitivne diskriminacije odnosno kompenzaciju za nepovoljniji položaj (primjerice korištenje različitih pomagala, pomoćne tehnologije, subvencija) ali i stavljanje u povoljniji položaj u odnosu na druge (primjerice kvote, pravo na direktan upis na fakultet, osigurana parkirna mjesta) i razvoj (potpora, osnaživanje, prilagođeno obrazovanje).

U dokumentu koji je prilog Nacionalnom planu za unapređenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja donesenom 2018. godine detektirane su i opisane sljedeće podzastupljene skupine studenata u visokom obrazovanju u RH: studenti/ce čiji roditelji imaju nižu razinu obrazovanja, studentice u tehničkom području i studenti u humanističkom području, stariji studenti/ce, studenti/ce s djecom i studenti/ce pripadnici romske manjine. Također su detektirane i opisane ranjive skupine studenata: stariji studenti/ce, studenti/ce s invaliditetom, studenti/ce s djecom, studenti/ce pripadnici romske manjine, studenti/ce iz obitelji nižeg ekonomskog statusa, iz strukovnih srednjih škola, koji rade uz studij u znatnom opterećenju, koji putuju na studij, pripadnici/ce LGBT orijentacije, studenti/ce iz alternativne skrbi, studenti/ce beskućnici, studenti/ce iz ruralnih područja, manjih mjesta i otoka te izbjeglice i tražitelji azila. Podzastupljenost je u ovom dokumentu definirana kao značajno manji udio u odnosu na populacijske podatke ili u usporedbi s udjelom u drugim državama EU a ranjivost kao nepovoljniji položaj u realizaciji nekih akademskih aktivnosti, primjerice u međunarodnoj mobilnosti.

Kad je već spomenuta međunarodnu mobilnost, korisno je istaknuti da je uključivanje (inkluzija) i raznolikost, uz digitalnu transformaciju, zelene strategije (zaštita okoliša i borba protiv klimatskih promjena) i sudjelovanje mladih u demokratskom društvu, prioritet Erasmus+ programa, najvećeg programa Europske unije za obrazovanje i osposobljavanje, mlade i sport, za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Kako bi potaknula uključivanje i raznolikost, naša je Agencija za mobilnost i programe EU (AMPEU) donijela Akcijski plan za uključivanje i raznolikost i kao jednu od mjera imenovala 12 ambasadora za uključivanje i raznolikost. To je 12 korisnika koji svojim djelovanjem i projektima izgrađuju kapacitete uključivijeg društva te svojim uvidima usmjeravaju ka uklanjanju prepreka za osobe s manje mogućnosti. A upravo zahvaljujući svom velikom angažmanu u ovom području, AMPEU je postala referentnim centrom za uključivanje i raznolikost u području obrazovanja i osposobljavanja na europskoj razini. Naime, Europska komisija (EK) je AMPEU imenovala SALTO centrom (Support, Advanced Learning and Training Opportunities) koji pruža i pružati će podršku na temu uključivanja i raznolikosti agencijama u 33 zemlje koje provode Erasmus+ program, drugim dionicima na europskoj razini i EK sve do kraja 2027. godine.

Osobe s manje mogućnosti su raznolike, različite a različitost je uvijek pozitivna vrijednost jer pruža mogućnost različitih pogleda, perspektiva, diskursa i otvara mogućnost inovativnih, kreativnih rješenja. Istaknula bih i etičke dobrobiti susreta s različitošću a to su svakako senzibilizacija, rušenje predrasuda i kreiranje realnijih stavova, život u realnom okruženju, širenje socijalnog polja, poticanje na aktivnije društveno djelovanje i prihvaćanje različitosti u najširem smislu.

Različitost se podupire, poštuje, prihvaća kroz univerzalni dizajn. Univerzalni dizajn moguće je definirati kao kreiranje objekata, dobara i usluga kojima se mogu koristiti ljudi svih sposobnosti bez potrebe za modifikacijama i u najvećoj mogućoj mjeri (Maceet i sur., 1991). U najširem smislu, to je dizajn za svakoga, od dojenčadi do starijih, bez obzira na njihove sposobnosti (Null, 2013).

Danas se sve više ističe i univerzalni dizajn za učenje kao način pristupa podučavanju i učenju koji za cilj ima omogućiti svim učenicima odnosno studentima jednake šanse za uspjeh. On uključuje korištenje različitih načina motivacije učenika i studenata, primjenu različitih nastavnih materijala i tehnika kao i pokazivanje znanja na različitih načine. No u svakom pojedinom slučaju, naročito kada se radi o osobama s invaliditetom ne isključuje dodatnu prilagodbu (razumnu prilagodbu).

Razumna prilagodba je pojedinačna mjera prilagođena potrebama pojedine osobe (Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, 2021) a znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja, koja ne predstavljaju neproporcionalno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, djeci s teškoćama u razvoju odnosno osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na izjednačenoj osnovi s drugima (UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, 2006).

A kada govorimo o uključivosti odnosno o inkluzivnom obrazovanju studenata s invaliditetom, jednoj od ranjivih skupina studenata u visokom obrazovanju u RH, pokušajmo odgovoriti na sljedeća pitanja: U čemu se potrebe studenata s invaliditetom razlikuju od potreba tzv. tipične populacije? Što se razlikuje? Kako studente s invaliditetom učiniti ravnopravnim sudionicima visokoobrazovnih aktivnosti?

Evo nekih mogućih odgovora:

Studenti s invaliditetom imaju posve jednake potrebe kao i svi ostali studenti.

Ponekad se razlikuju načini na koje oni mogu zadovoljiti svoje potrebe. Potrebne su im prilagodbe i/ili podrška.

Trebamo pokušati (maksimalno) prilagoditi akademsko okruženje njihovim mogućnostima.

Važno je da doista imamo volju ponuditi inkluzivno visoko obrazovanje.

Svaki student s invaliditetom najbolje zna što treba (koje prilagodbe, kakvu podršku) i kako to ostvariti: pitajte! Nitko od nas ne očekuje da to znamo.

Studenti s invaliditetom se jako međusobno razlikuju i ono što bi bila primjerena prilagodba za jednog ne mora biti i za drugog studenta (iako, naravno, postoje neke opće prilagodbe primjerene svim studentima s invaliditetom ili onima s istom vrstom oštećenja / bolesti / poremećaja).

Zato ponovno pitajte!

Studenti s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja imaju prava i obveze.

I na kraju, jako je važno istaknuti da studenti s invaliditetom ne moraju koristiti prilagodbe i smiju zatajiti postojanje oštećenja/bolesti/poremećaja. To je njihovo izbor i njihova odgovornost.