U sustavu odgoja i obrazovanja nema mjesta za kratkoročna niti brzopotezna rješenja
O problemima i specifičnostima predškolskog odgoja u Hrvatskoj te stručnim usavršavanjima znanstvenika i praktičara koji s djecom svakodnevno rade za Universitas govore doc. dr. sc. Ida Somolanji Tokić i doc. dr. sc. Tijana Borovac s osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti
Nedavno prvo izdanje konferencije KOMPAS osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti okupilo je preko 150 sudionika iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Irske, Italije i Poljske. Konferencija je bila naslovljena značajnom frazom „Povezivanje sustava“, pa se tako živo i interaktivno dva dana raspravljalo o uspostavi kompetentnih sustava u hrvatskome ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju.
Svi sudionici bili su oduševljeni temama i izvedenošću konferencije, a uspjeh je iznenadio i organizatore, koji već marljivo pripremaju nastavaka, odnosno drugi izdanje KOMPAS-a. Bolje bi, zapravo, bilo reći – organizatorice. Dvije izuzetno pametne, kompetentne i entuzijazmom prepune žene, znanstvenice, od kojih je ideja krenula i koje su na svojim leđima iznijele veći dio posla.
Riječ je o doc. dr. sc. Idi Somolanji Tokić, predsjednici Organizacijskog odbora i doc. dr. sc. Tijani Borovac, predsjednici Programskog odbora konferencije, s kojima sam rado prošetao osječkom Tvrđom i popričao o hrvatskome sustavu ranog i predškolskog odgoja, nedostatku jaslica i vrtića te stručnost djelatnika zaposlenik u tome sektoru. Poglavito je jer nekakav neslužbeni, ali unisoni zaključak prvog KOMPAS-a bio „Država mora bolje uvažavati predškolske djelatnike i odgojitelje – na njima sve počiva“.
– Razdoblje kroz koje smo prošli zaista je bilo izazovno. Pandemija koja je u vrlo kratkom roku stavila na kušnju sva naša znanja, ponašanja, stavove, u evo sada već gotovo dvije godine sloj po sloj je otkrivala i još uvijek otkriva neke osnovne probleme našega sustava. Bilo je to sve prisutno i prije pandemije, ali u ovakvim ekstremnim situacijama nije više bilo mogućnosti to kamuflirati ili prikrivati. Potom, potres i novi rat. Sve su to uvjeti koji od nas traže prilagođavanje i nova rješenja. Dogodila se promjena Zakona o predškolskom odgoju, odnosno izglasan je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju unatoč jasnoj, snažnoj i opravdanoj reakciji akademske i stručne javnosti. Kako se snaći u svemu tome? Odakle krenuti? Fakulteti kao nositelji inicijalnog obrazovanja odgajatelja i drugih stručnjaka koji rade izravno u praksi s djecom rane i predškolske dobi trebaju imati snažniju ulogu u društvu. Ukratko, inicijativa i pružanje podrške je bila jedna od osnovnih ideja. U kompetentnim sustavima kvaliteta interakcije je ključ razvoja sustava koji funkcionira na dobrobit djeteta/djece i cijelog društva. Međutim, potrebno je u tome biti proaktivan, stručan i profesionalan, a ne čekati rješenja koja nam uglavnom ne odgovaraju. Dakle, poruka koju šaljemo jest – tu smo, vidimo, čujemo, učimo i idemo razgovarati, objašnjava za Universitas razloge organiziranja KOMPAS konferencije Ida Somolanji Tokić.
Kako ste vi kao znanstvenice zadovoljne hrvatskim sustavom ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja?
IDA: Uvijek ima prostora za napredovanje. Naime, iako imamo zaista izvrsne praktičare i suvremenu praksu kao i brojčano bogatiju znanstvenu zajednicu, sustav u cjelini je i dalje poprilično inertan. Suvremena praksa ostaje i dalje prepoznata samo kod iznimno motiviranih pojedinaca, a premalo kao kultura svake ustanove. Premalo je rada i istraživanja koje čine i stvarnu promjenu u praksi. Za to smo itekako odgovorni mi kao znanstvena zajednica.
TIJANA: Drago mi je vidjeti da u RH sve je više mladih istraživača ( doktoranada) koji se odlučuju istraživati u području ranog i predškolskog, što će se sigurno doprinijeti boljem razumijevanju ovog područja, samo zajedničkim i sustavnim i radom i istraživanjima, povezivanjima praktičara i znanstvenika možemo ići prema kompetentnim sustavima.
Neki problemi poput uvjeta iz pedagoškog standarda su zaista eskalirali zadnjih godina (ili napokon postali vidljivi široj javnosti) i treba ih riješiti. No, dok djeca dočekaju da se naš sustav posloži, ta djeca već su odrasla i imaju svoju djecu. Budimo odgovorni i mudri za one za koje tvrdimo da o njima naša budućnost ovisi
– Ida Somolanji Tokić
Naši su praktičari po vrtićima i jaslicama cijenjeni diljem Europe. Međutim oni sami ističu kako se država ne brine dovoljno o ovome sektoru, od financiranja nadalje, stalno su na marginama, gotovo pa zaboravljeni. Kako to komentirate?
IDA: Da, ako želite raditi kao odgajatelj ili odgajateljica u Republici Hrvatskoj, primarno morate imati diplomu prvostupnika ili prvostupnice ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te je u Hrvatskoj taj studij na sveučilišnoj razini. To nam omogućuje i vertikalnu prohodnost. Vjerovali ili ne, neke zemlje u našem okruženju nemaju uopće reguliranu profesiju. Odnosno, da bi radili u dječjem vrtiću, gotovo da vam diploma kao kod nas nije niti potrebna. To ujedno ima i posljedice na samu kvalitetu sustava. Ono što želim naglasiti jest to da se Republika Hrvatska može pohvaliti stručnjacima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ne tetama, ne čuvalicama, nego zaista stručnjacima ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja. Tu se krije jedna velika snaga. Međutim, čini mi se da nismo svi svjesni toga. Zakon koji je nedavno stupio na snagu u jednom svojem dijelu značajno narušava status koji uživamo ne samo na nacionalnoj razini, nego i međunarodno. Ne sluša se one koji o tome trebaju govoriti, ne uvažavaju se oni koji razumiju problematiku i mogu doprinijeti da kroz izazove, poput primjerice manjka odgajatelja i odgajateljica prođemo zajedno, uvažavajući jedni druge i riješimo na dobrobit djeteta. Dijete nam zapravo nekako uvijek ostane na marginama.
TIJANA: Slažem se. Kod nas još uvijek odgojitelji nisu dovoljno cijenjeni i prepoznati kao važna alatka u kreiranju suvremenog društva. Iako brojna istraživanja u svijetu govore koliko je važno ulaganje države upravo u područje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
REPORTAŽA: Država mora bolje uvažavati predškolske djelatnike i odgojitelje – na njima sve počiva!
Gdje vidite najveći prostor za poboljšanje i napredak? Je li to otvaranje novih vrtića, zapošljavanje novih odgojitelja, materijalno opremanje prostora?
IDA: Kvaliteta nije nešto što se jednom postigne pa smo sada mirni sljedećih 5, 10 ili 15 godina. Kvaliteta je razvojna kategorija što znači da nema svoj konačni oblik i stalno na razvoju kvalitete moramo raditi. Samim time se i prostor za napredak ne smije doživljavati statično, kao neka metoda, recept koji ćemo ponuditi i riješiti sve probleme. Odgoj i obrazovanje je kompleksan sustav i u njemu nema mjesta za kratkoročna ili brzopotezna rješenja. A naše društvo voli promjene po principu tri koraka do kvalitetnog sustava ili pet tajni zdravog odgoja. Razvoj kvalitete tako ne funkcionira i to trebamo odmah prihvatiti. Je li prostorno-materijalno okruženje važno? Pa naravno da je. Je li stručno usavršavanje važno? Pa naravno! Je li broj djece važan? Naravno! Jesu li uvjeti rada važni? Naravno da je sve to važno. Nemoguće, a i potpuno nepotrebno je poredati što je od svega najvažnije kako bi se nešto popravilo. Stoga, ako mislimo da će se sustav preporoditi ako riješimo radne uvjete, zavaravamo se. Naravno da loši radni uvjeti ne doprinose kvaliteti sustava, ali oni nisu jedini presudni za razvoj. I to vrijedi za svaku dimenziju sustava – od procesa do strukture. To je ono što sam ranije navela – mi ovdje govorimo o jednom kompleksnom, živom organizmu, odnosno sustavu koji ovisi o brojnim faktorima.
Prostora za napredak naravno ima u svim segmentima sustava i od strane svih sudionika koji djeluju posredno ili neposredno u sustavu. Neki problemi poput uvjeta iz pedagoškog standarda su zaista eskalirali zadnjih godina (ili napokon postali vidljivi široj javnosti) i treba ih riješiti. Svjesni ste da je na drugi dan KOMPAS-a ujedno bio i veliki prosvjed odgajatelja u Zagrebu. To je značajan trenutak za sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja jer se napokon događa međusobno razumijevanje i usuglašavanje struke oko važnih pitanja. Istovremeno, svako dijete ima pravo na kvalitetan odgoj i obrazovanje. Dok djeca dočekaju da se naš sustav posloži, ta djeca već su odrasla i imaju svoju djecu. Budimo odgovorni i mudri za one za koje tvrdimo da o njima naša budućnost ovisi. Odgajatelji su toga itekako svjesni, ali trebaju podršku.
TIJANA: Riječ je o jednom zaista velikom sustavu, a pri tome mislim na sve one koji su direktno ili indirektno uključeni u rani i predškolski npr. ministarstva, osnivači, agencije, pravobranitelji, liječnici, socijalne službe, visokoškolske ustanove…. Koji je međusobno isprepleten. Neke bi stvari možda mogle bolje funkcionirati pridržavanjem već postojećih donesenih dokumenata, zakona, propisa i standarda koji se odnose na rani i predškolski kao što su npr. Pedagoški standard. Isto tako, neophodna je bolja komunikacija među svim ovim sustavima, kao i uvažavanje stručnjaka koji se bave ranim i predškolskim jer bi svima nama u fokusu trebalo biti dijete, a ne neki drugi interesi.
Kako gledate na općeniti manjak vrtića u Hrvatskoj? Jesu li nam prioriteti pogrešno postavljeni pa novca nekako ima za sve, od fontana do sportskih dvorana, od vojnih aviona do službenih automobila, a nema za nove vrtićke i jasličke kapacitete?
IDA: Rekla bih da problem leži u nedovoljnom razumijevanju nekih temeljnih vrijednosti kao i našem usmjeravanju na kvantitetu, umjesto na kvalitetu. Volimo se ugledati na Dance, Fince i slične prakse, a često smo nesvjesni da njihova praksa ne djeluje u vakuumu. I onda idemo spajati nespojivo – kako kod njih može, a kod nas ne? To je kao da gledate samo konačan ishod, a potpuno zanemarite proces koji leži iza toga. To je problem koji je prisutan kroz sve dimenzije sustava, a rješava se bez jasne strategije razvoja i, opet ponavljam, iz moje perspektive s nedovoljnim razumijevanjem temeljnih vrijednosti.
Kod nas još uvijek odgojitelji nisu dovoljno cijenjeni i prepoznati kao važna alatka u kreiranju suvremenog društva. Iako brojna istraživanja u svijetu govore koliko je važno ulaganje države upravo u područje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
– Tijana Borovac
TIJANA: Veliki su se pomaci dogodili u zadnjih desetak godina, otvorio se veliki broj dječjih vrtića u Hrvatskoj, ali je činjenica kako postoje velike razlike među njima što se tiče materijalne opremljenosti pa i zaposlenog kadra. To se može povezati s tim kako su osnivači dječjih vrtića lokalne uprave ili privatni osnivači, iz čega između ostalog proizlazi i razlika u financiranju, opremanju, ulaganju… Veliki problem je kvalificirani kadar. U nekim dijelovima RH nema dovoljno odgojitelja što onda daje prostora za zapošljavanje različitog kadra, a to se sigurno odražava na kvalitetu.
Brinemo li dovoljno kao društvo o potrebama djece i mladih?
IDA: Na ovo pitanje je nemoguće dati jednoznačan odgovor pa ću reći svoj osobni stav. Dosta smo se orijentirali, rekla bih, zatvorili sami u sebe dok smo se pokušavali nositi s izazovima ponajprije pandemije. Kao pojedinac tražite neku stabilnost, prvo za sebe, pokušavate držati glavu iznad vode, pa tek onda pružiti podršku drugima. Međutim, na razini sustava, ovakvom razmišljanju nema mjesta. Sustav mora imati razrađenu dugoročnu strategiju iz koje je jasno čitljivo u čemu leže osnovne vrijednosti. Nemam dojam da je kod nas to pretjerano jasno. To je, naravno, moj subjektivan dojam.
TIJANA: Mislim da nikada ne možemo pretjerati što se tiče brige o potrebama djece i mladih, jer to je ulaganje u budućnost.
Osim na vašoj konferenciji, gdje se sve naši predškolski djelatnici mogu usavršavati? Koliki dio je u domeni sustava, države, a koliki ovisi o njihovom entuzijazmu i intrinzičnoj potrebi za novih znanjima?
IDA: Kako je krenula pandemija uočila sam jedan novi prostor koji se otvorio, a tiče se upravo stručnog usavršavanja. Virtualne platforme otvorile su nove mogućnosti usavršavanja i to o temama koje su u tom trenutku bile ili još uvijek jesu aktualne. Sadržaj nude pojedinci, odnosno obrti, udruge, ali i visokoškolske ustanove, agencije i sl. Ovaj način usavršavanja učinio je brojne sadržaje pristupačnijima – mogli smo sudjelovati i slušati neke praktičare ili znanstvenike koje inače ne bi imali mogućnost slušati kao i koristiti se brojnijim sadržajima jer ne ovisimo o putovanju. Pregledom tih sadržaja, moj subjektivan dojam jest da su s jedne strane neki sadržaji kvalitetni i, rekla bih, usklađeni sa suvremenom teorijom i suvremenom praksom te da su svakako doprinijeli oblikovanju novih znanja i razumijevanja što je, vjerujem utjecalo i na razvoj kvalitetnije prakse. S druge strane, neke sadržaje koji su se nudili i koji se još uvijek nude ne samo da su manje kvalitetni, nego su i štetni u smislu da dovode do nepotpunog ili neprimjerenog razumijevanja odgojno-obrazovni procesa. Opet ponavljam, to je moj subjektivan dojam. Nisam radila analizu sadržaja pa čvrstih dokaza u ovom trenutku nemam.
Ono gdje vidim prostor znanstvene zajednice u smjeru usavršavanja jest snažnije povezivanje s praksom. Mislim da nam je profesorica Miljak otvorila vrata akcijskih i etnografskih istraživanja i pokazala vrijednost takvog oblika cjeloživotnog učenja. Za njom su nam to dalje prikazivale profesorica Slunjski, profesorica Vujičić, profesorica Petrović-Sočo i druge te nam ukazale koji je oblik cjeloživotnog učenja dugoročno isplativ.
Čime se trenutno bavite, na kojim projektima radite, i koje su teme koje biste željeli obraditi, istražiti, izanalizirati u nekom budućem razdoblju?
IDA: Znanjem, vremenom, ali i srcem bila sam u prvome KOMPAS-u pa sam neke druge obveze stavila na čekanje. Neki novi projekti su u planu, ali ne bih u ovom trenutku o njima. Trenutno sam preko FOOZOS-a kao partnerske ustanove uključena kao stručnjak u jedan manji projekt udruge koja se bavi marginaliziranim skupinama djece i mladih. Fokus je na razvoju kvalitetne prakse kroz proces (samo)refleksije. To je u ovom trenutku ono što dodatno učim i u čemu se nastojim dalje razvijati i napredovati.
TIJANA: U rujnu smo započeli projekt s Romskim resursnim centrom iz Darde. Naš fakultet je partner, a riječ je o projektu “Igraj se i uči” kojemu je cilj povećati svijest o važnosti uključivanja sve djece u vrtićke i predškolske programe. Želi se ukazati posebno na važnost osiguravanja mogućnosti uključivanja djece marginaliziranih skupina u postojeće vrtićke i predškolske programe ili kreiranje alternativnih, te ojačati civilno društvo u Dardi u segmentu obrazovanja i zagovaranja. Veseli nas ova nova suradnja i na neki način naslanja se na ono čime smo se bavili u projektu koji je prošle godine završio – Poboljšanje inkluzivnosti inicijalnog obrazovanja odgajatelja u području ranog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj.
Kakva je situacija u Osijeku, što se nataliteta, broja vrtićke i školske djece tiče?
IDA: Koliko mi je poznato, samo jasličkih skupina (dakle, djeca u pravilu od 6 mjeseci života do 3 godine) u Osijeku ima preko 40. Jednako tako raste i obuhvat djece do predškolske dobi. To, sigurna sam, povećava i izazove koje sam ranije navela, a tiču se cjelokupne kvalitete.
TIJANA: Iskreno ne znam kakvo je stanje po pitanju nataliteta u Osijeku, ali s druge strane znam da su velike potrebe za mjestom u dječjem vrtiću, posebno je u porastu broj jasličkih skupina djeca. Što je zapravo trend u cijeloj Hrvatskoj i govori nam da djeca sve ranije ulaze u sustav institucionalnog odgoja i obrazovanja. Razlozi su mnogobrojni. Od promjena u samoj strukturi obitelji, zaposlenju roditelja. S druge strane, broj upisane djece u prve razrede osnovne škole je u blagom padu pa nekada nije jasno što se događa i kako je to moguće – više djece u vrtiću, a manje u školi, što je zapravo pravi pokazatelj? Odgovor leži u činjenici da je do sada bio vrlo mali broj djece u dobi do polaska u školu uključen u sustav ranog i predškolskog, u nekim dijelovima RH bio je čak i niži od 40 posto. Ali, evo, ta brojka danas je sve veća, čemu su sigurno doprinijele i različite mjera od strane države.
Doc. dr. sc. Ida Somolanji Tokić
Radila je kao stručni suradnik pedagog u Osnovnoj školi Tordinci, a od studenog 2008. godine zaposlena je na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, na Odsjeku za društvene znanosti. Istraživački interes u početku svojeg istraživačkog djelovanja usmjerila na fenomen kreativnosti, a zatim na ranu i predškolsku pedagogiju s naglaskom na pitanje prijelaza djeteta iz dječjeg vrtića u osnovnu školu. Objavljuje radove u časopisima i monografijama te izlaže radove na domaćim i stranim stručnim i znanstvenim skupovima. Članica je profesionalne interdisciplinarne zajednice učenja sustručnjaka u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju Ennea, Hrvatskog pedagogijskog društva (HPD), Svjetske organizacije za odgoj i obrazovanje u ranom djetinjstvu (OMEP) te Alumni FFOS čime nastoji promicati ugled i integritet struke te znanstveni doprinos povezati s praktičnim djelovanjem u društvu.
Doc. dr. sc. Tijana Borovac
Od 2000. do 2007. godine radila je u humanitarnoj organizaciji Catholic Relief Services, kao asistentica na projektu „Partnerstvo roditelja i škole“, Heinrich Hirdes GmBH te Udruzi za rad s mladima „Breza“, a od lipnja 2007. zaposlena je na FOOZOS-u, u znanstvenom području društvenih znanosti, znanstveno polje pedagogija, znanstvena grana opća pedagogija.
Sudjelovala je u nekoliko znanstveno istraživačkih projekta Uloga izvršnih funkcija, individualnih, obiteljskih i genetskih čimbenika (ECLAT) Hrvatske zaklade za znanost, Kognitivna otpornost djece u riziku od siromaštva u istočnoj Slavoniji (ADRIS), Poboljšanje inkluzivnosti inicijalnog obrazovanja odgajatelja u području ranog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj (UNICEF)… Sudjelovala je na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim i stručnim skupovima iz područja pedagogije, s naglaskom na rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Bila je članica u nekoliko međunarodnih programsko-organizacijskih odbora konferencija.
