Dignitet učitelja davno je izgubljen
Siniša Opić, dekan Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povodom početka nove školske i uoči nove akademske godine za Universitas poručuje kako učitelj 21. stoljeća treba pripremati djecu za tehnologije i znanja koja još ne postoje, za rješavanje izazova i problema koji još ne možemo pretpostaviti da će nastati
Kako se približava početak nove školske godine, tako raste i strepnja hrvatskih prosvjetara, učenika pa onda i njihovih roditelja od eventualnog novog vala koronavirusa. Nekih novih epidemioloških mjera, novog lockdowna. A samim time i vraćanja u modele online nastave.
Htjeli mi to priznati ili ne, dvije epidemiološke godine ostavile su veliki trag na mentalno zdravlje naše djece i mladih, kao i veliku rupu u znanju. Jer, koliko god dobro izvedena bila, nijedna forma online nastave ne može zamijeniti boravak u razredu i neposrednu komunikaciju s učitelje.
Učitelji su u proteklome periodu samoinicijativno, u manjoj mjeri i organizirano, stjecali neke nove vještine, kompetencije iz digitalnih područja. Zanimalo nas je kako na cijelu COVID priču gledaju i kako za nova vremena spremaju buduće prosvjetare u hramu hrvatskog učiteljstva, Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Pandemija je potaknula je korjenite promjene u cjelokupnom društvu, a posebno u području odgoja i obrazovanja, govori za Universitas dekan prof. dr. sc. Siniša Opić. Nastavlja kako nitko od nas nije bio pripremljen za izazov pandemije, restrikcija koje su slijedile, a ujedno i potresa koji su zadesili Republiku Hrvatsku:
– Međutim, bitak vremena zahtijeva učešće u ovoj povijesnoj situaciji jer naposljetku ne očekuje se od nas biti najboljima, već dati najbolje od sebe. Upravo se to i dogodilo, kako među nastavnicima, a posebno među studentima. Shvatili smo da možemo zajedno pronalaziti rješenje za izazove koje nismo niti znali da postoje. Rješenja se nisu pronalazila u udžbenicima, već svakodnevno, sinergijom svih zaposlenika. Pandemija nas je osnažila, probudila u nama dobročinstvo, zatomila partikularne efemerne interese, a naglasila ono što university i znači – zajedništvo.
Spomenuta pandemija, lockdownovi, nastava na daljinu, pa onda i potres te sav stres prouzročen tom tragedijom… Jesu li te dvije godine najteže razdoblje za hrvatske profesore, studente, znanost i obrazovanje od vremena Domovinskog rata?
Nikad nije bilo izazovnije studirati niti biti profesorom kao u protekle dvije godine. Zaista, ovo je najteže vrijeme od Domovinskog rata. Ali, usprkos svemu, Učiteljski fakultet je napravio značajne iskorake u organizaciji novih studijskih programa, procesu obnove zgrada oštećenih potresom, humanitarnim aktivnostima, promidžbom Učiteljskog fakulteta i učiteljske profesije, utjecajem na zakonsku regulativu u području odgoja i obrazovanja tj. na obrazovne politike…. Nismo niti mogli pretpostaviti u što će nas pretvoriti kognitivni dodir s nesvakidašnjom stvarnošću. Mišljenja sam da nas je „izazov“ osnažio, rasplamsao plamen snage da sve možemo prebroditi, jer naposljetku, čovjek ne stvara kad mu je dobro, već kad mu nije dobro, kad ga biju nedaća i bol…. Odiseja je napisana iz mraka, devetu simfoniju napisao je genijalni um da nadjača buku prostaka oko sebe…. Zaključno, shvatili smo da nema prepreke koju ne možemo prijeći!
Autonomija sveučilišta je zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i nikako nije dobar pokušaj kontrole sveučilišta od stane resornog ministarstva, tj. politike
Koje su nove kompetencije našim učiteljima i prosvjetarima zatrebale tijekom pandemije?
Gotovo preko noći prešli smo na sustav učenja na daljinu, koristili digitalne platforme i medije. Više nije bilo stvar postotka korištenja navedenih sustava, platformi, već su one postala naša svakodnevica. Niz preporuka nadležnih državnih tijela, Sveučilišta… u vrlo kratkom vremenu od svih profesora, učitelja i studenata zatražili su korištenje tehnologija. Te novo stečene digitalne kompetencije i danas u post covid razdoblju donose mnoge koristi. Učiteljski fakultet osim službenog LMS (Learning Management System), razvio je i svoja dva interna (2C02, Edie) kao sustav podrške provedbi nastavnog procesa; ne samo za nastavu već i za edukaciju studenata kako poučavati s takvim sustavima.
UČITELJI 21. STOLJEĆA
Kakav mora biti učitelj 21. stoljeća, čemu ga sve Učiteljski fakultet mora naučiti?
Učitelj 21. stoljeća treba pripremati djecu za tehnologije i znanja koja još ne postoje, za rješavanje izazova i problema koji još ne možemo pretpostaviti da će nastati. Njegova misija je zapaliti iskru intelektualne čeznutljivosti kod djece, rasplamsati dobročinstvo. Usmjeriti ih na timski rad, na otkrivanje, ljepotu učenja, znanosti, umjetnosti. Smisao obrazovanja nije primarno reprodukcija naučenog, već stvaranje novog, „upgrade“ postojećeg.
Često u svojim istupima spominjete „obrazovnu revoluciju“. Na što točno mislite?
Vrijeme u kojem živimo obilježava četvrta industrijska revolucija, industrija 4.0 (čak i tzv. 5.0) koja je kreirala strukturalne promjene u društvu, tržištu, omjeru kapitala i rada, konkurentnosti…. No, u obrazovanju još od Jan Amosa Komenskog (od prije 370 godina) nije došlo do tektonskih iskoraka. Vrijeme prije pandemije sve više je razvijalo digitalne medije i njihovu ulogu i primjenu u obrazovanju. Danas u (post) covid vrijeme zakoračili smo u „obrazovnu revoluciju“ koja je za vrijeme pandemije razvila sustave učenja na daljinu, alate, postupke, metode, medije do granica „vlastite samodostatnosti“. Više puno toga u obrazovanju neće biti isto. Zakoračili smo u „opasno“ područje da tehnologije i mediji preuzmu dominat u obrazovanju, ali još pogubnije i u odgoju. Morat ćemo definirati granice do koje želimo da „google“ obrazuje (odgaja) djecu, da se odgovori propituju, a ne da su determinirani „istinama“ u „fake“ medijima. Morat ćemo odgovoriti na virtualnu stvarnost cjelokupnim habitusom.
Materijalni i društveni status učitelja nikad nije bio na nižim granama. Kako gledate na činjenicu da vladajući nikako da shvate kako ulaganje u obrazovanje i znanost, učitelje i profesore, nije trošak već investicija za budućnost države?
Dugi niz godina ponavljam da je ulaganje u obrazovanje (učitelje i nastavnike ) najbolja investicija društva. Društvo koje ne ulaže u učitelja ulagat će u penološki sustav, represivni aparat. Iako zvuči pejorativno, činjenično je točno. Ovdje nije riječ samo u novoj materijalnoj vrijednosti koje stvara obrazovanje, već je riječ o nečemu još važnijem. To je odgoj, koji je nadređen pojam obrazovanju.
Odgoj je najsloženiji fenomen društva, jedan od njegovih najopasnijih područja jer kad odgoj zakaže, znamo što se događa; anarhija, ubojstva, ratovi… S druge strane, odgoj je znanstveni vrlo teško eksplikatoran zbog nebrojivosti varijabli koje unosimo u stohastičke modele. Osim obrazovanja, učitelj ima izuzetnu ulogu u odgoju djece. Posebno danas kad djecu sve više odgajaju mediji, virtualna stvarnost, vršnjaci, kad se obitelj raspada (svaki n-ti brak u RH se raspada)… Tko nam odgaja djecu?
ODLIKAŠI I PRITISCI RODITELJA
U jeku posljednje afere s ocjenama, ali i lošim rezultatima državne mature, pa onda i PISA testova, moram vas kao dekana fakulteta koji obrazuje buduće učitelje pitati – gdje griješimo, što radimo krivo?
U današnjoj obrazovnoj paradigmi previše je naglasak stavljen na materijalna znanja, za razliku od funkcionalnih. Previše vremena trošimo na učenje nepotrebnih, promjenjivih podataka, činjenica, datuma, imena…. I ne bi to bio problem kad bismo ih mogli povezivati u koherentan ili čak nekoherentan sustav. Kad bismo usmjeravali učenike da propituju ono što ih poučavamo, da nadograđuju isto. Da ne reproduciraju samo ono što piše u knjigama i priručnicima, da ne uče napamet. Da u moru nepotrebnih činjenica ne mogu prepoznati ono esencijalno na čemu sve počiva. Problem je što se znanje u sve kraćem vremenu multiplicira, a škola kao da se trudi sve to obuhvatiti. Nije toliko problem zapamtiti nešto, još veći problem je zaboraviti (ne)što.
Kako biste vi stali na kraj poplavi odlikaša?
Fetiš prema odličnim ocjenama (5.0; a ne podrazumijeva ind. revoluciju) razvio je naš obrazovni sustav. Sada svi trpimo zbog toga: učenici jer se na njih vrši pritisak posebno od roditelja; učitelji jer na njih vrše pritisak roditelji (a i učenici) i naposljetku i roditelji jer se uspoređuju s drugima i shvaćaju da je ocjena od prevažne uloge za budućnost njihovog djeteta. No, to je krivi pristup. Noam Chomsky jasno naglašava o štetnosti rangiranja i ocjenjivanja učenika, ali i učitelja gdje se učenje svodi na pripremu za testiranje. Nije nužno loše da određeni učenici imaju briljantni uspjeh, ali je loše da svi moraju biti briljantni. Rješenje za osnovnu školu leži u ukidanju numeričkog obrazovanja u nižim razredima (kao u većini skandinavskih zemalja), dok u višim sinergija numeričkog i opisnog. Državna matura je standardizirani instrument koji sve učenike stavlja pred isti test, iako smo svjedoci da određeni odlikaši „zapinju“ na maturi. Očigledno ocjena ne zadovoljava ni motivacijsku, prognostički niti dijagnostičku funkciju. I čemu nam onda služi?
Biste li morali buduće učitelje podučiti kako se nositi s pritiscima roditelja i svojih nadređenih?
Na Učiteljskom fakultetu uvode se novi kolegiji koji omogućavaju stjecanje kompetencija za navedene izazove. Jasno je da je dignitet učitelja davno izgubljen što je očigledno i u visini njihovih primanja. Roditelji daju svojim učiteljima one najvrjednije u svom životu, a to u njihova djeca. Nema potrebe sumnjati u kompetenciju i objektivnost učitelja s dokimološkog aspekta. Da je to izuzetno važno područje kurikula, dokazuje i to da Učiteljski fakultet u svojim studijskim programima ima kolegije koji se explicite odnose na navedeno područje. Naposljetku, ne treba zaboraviti da je ocjena procjena zajedničkog rada učitelja i učenika. Zar ne?
Fetiš prema odličnim ocjenama razvio je naš obrazovni sustav. Sada svi trpimo zbog toga
JEDINO ČEGA SE TREBAMO BOJATI JE SAM STRAH
Što očekujete od jeseni, nove akademske godine? Bojite li se novih korona restrikcija?
Ljepota života je osim u njegovoj prolaznosti i u njegovoj nepredvidljivosti. S koronom moramo naučiti živjeti i nećemo ju iskorijeniti. Stvar je suživota i kontrole koje ima ili će imati na naše živote. Mislim da nam veći izazovi predstoje, a odnose se na moguću recesiju, krizu uvjetovanom nestašicom energenata. To uvijek ima reperkusije na odgoj i obrazovanje, posebno u materijalnom smislu. Ne treba se ničega bojati jer kroz povijest se pokazalo da su određene anomalije u društvu prilika za uspjeh. A s druge strane kako kaže Ruth Benedict „uspjeh je najopasnija stvar koja vam se može dogoditi“. Jedino čega se trebamo bojati je sam strah. Ja se osobno ničega ne bojim, štoviše zahvalan sam za ovu bajku života, vjerojatnost samog življenja…
Kada možemo očekivati instalaciju Spomenika djeteta u dvorištu fakulteta?
Spomenik djetetu, skulpturu djetetu svečano ćemo otvoriti povodom dana Učiteljskog fakulteta, tj. Svjetskog dana učitelja 5. listopada 2022. Postolje je pripremljeno i skulptura je gotova i nalazi se u ateljeu Likovne akademije. Još iščekujemo posljednju dozvolu Grada Zagreba i svečano ćemo je otvoriti. Tim činom Sveučilište u Zagrebu i Grad Zagreb dobivaju novi spomenik posvećen djetetu. Želim zahvaliti svima koju su sudjelovali u projektu u interesu naše djece. Učiteljski fakultet je ujedno povodom obilježavanja stogodišnjice posadio 100 stabala za sto godina i time stvorio park šumu u centru grada Zagreba. Spomenik djetetu je sljedeća aktivnost UF-a.
Lani je održan prvi Advent Sveučilišta, u kojem su vaši studenti vodili glavnu riječ i iznijeli glavninu tereta. Obećali ste da će ovogodišnji Advent biti duplo veći. Što nam sve pripremate?
Prošle godine obilježili smo jedan od najljepših Advenata na području grada Zagrebu u kojemu su sudjelovali studenti Sveučilišta u Zagrebu. Studenti su prikupili pozamašna sredstva za pomoć Dječjoj kući Zagreb iz Nazorove te udruzi Mali zmaj za pomoć djeci bez roditeljske skrbi i lošijeg socioekonomskog statusa. Osim Učiteljskog fakulteta, u Adventu su sudjelovati i sastavnice Sveučilišta u Zagrebu: Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Prirodoslovno-matematički fakultet, Građevinski fakultet, Tekstilno-tehnološki fakultet, Medicinski fakultet, Pravni fakultet, Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, Grafički fakultet i drugi, kao i pripadajući studentski zborovi i udruge. Ove godine planiramo pripremiti duplo veći Advent studenata Sveučilišta u Zagrebu, u Savskoj 77. Studenti su počeli s pripremama i očekujemo veći broj fakulteta koji će sudjelovati te brojne aktivnosti i božićne sadržaje. Naravno, kao i prošle godine, sve će biti u humanitarne svrhe. Očekujemo vas!
Obrazovna reforma, uvijek i opet iznova
Tijekom proteklih godina već je nekoliko puta pokretana, od vlastodržaca uvijek najavljivana „velika i korjenita“ reforma obrazovanja, ali nikad do kraja, čini mi se…
Reforma obrazovanja kontinuirani je proces koji nije potrebno teatralno započinjati. To je proces koji je trajan, a odgovornost na vlastodršcima da osiguraju uvjete za njenu provedbu. Obrazovanje je od najvišeg nacionalnog interesa i ne smije se promatrati s ekonomskog stajališta kao trošak. Ulaganje u obrazovanje najbolja je investicija svakog društva jer svaki uložen euro mnogostruko se vraća. No, obrazovanje nije start up tvrtka, niti d.o.o. gdje se u kratkom vremenu očekuje povrat financijskog uloga i nova dobit. Rezultat obrazovanja npr. ove godine, bit će vidljiv kad nam djeca odrastu i postanu nositelji društva (za 20 i više godina). Djeca koja su danas u osnovnoj školi za dvadesetak godina nosit će i razvijati naše društvo. Sad je odgovornost na nama.
Kako gledate na činjenicu da svaka nova vlast, svaki novi ministar pokreće neku svoju novu reformu, uvijek krećući iznova, od početka? Povijest kao da kod nas počinje iznova sa svakim novim obrazovnim ministrom.
Obrazovanje mora biti nadređeno bilo kojoj političkoj garnituri bez obzira na njihove opredijeljenosti, svjetonazore, načela i sl. Moramo se složiti u vezi nacionalnog konsenzusa da promjena jedne političke vladajuće garniture ne implicira razrješenje stručnjaka u područja obrazovanja. Tu moramo biti složni jer je riječ o nacionalnom pitanju. Mislim da nije potrebno prebaciti odgovornost na manje uspješne reforme obrazovanja isključivo na aktualne ministre. Da bi određena reforma uspjela, potrebno je uključiti sve dionike u tom procesu. Svi reformski pokušaju neuspjeli su jer su u proces bili premalo uključeni oni koji su nositelji kvalitete, a to su učitelji. Glas i iskustva učitelja u sinergiji s njihovim permanentnim usavršavanjem kamen temeljac su za uspjeh reforme.
Novi zakon i autonomija
Što očekujete od novog zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti? Akademska zajednica, naročito zagrebačkoga sveučilišta, protivi se donošenju zakona u ovakvome obliku…
Puno je nesuglasica u prijedlogu novog zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Prije svega riječ je na napadu na autonomiju sveučilišta, diskrepanciji u području financiranja, napredovanja, novih zapošljavanja… Također, Bolonjske povelje i Lisabonske konvencije nisu inkorporirane u Zakone.
No, ništa nije dihotomno pa želim vjerovati da će se naći mudrosti i sjesti za stol (ovalni) i pronaći kompromisna rješenja. Nije to na tragu Finneganovog bdijenja od Jamesa Joycea da se razumjeti teško može, ovo je više problem nadmoći politike nad sveučilišnom zajednicom. No, siguran sam da se možemo dogovoriti i da će rezultat biti kompromisan.
Što za vas znači izraz „autonomija sveučilišta“?
Autonomija sveučilišta podrazumijeva legitimno pravo sveučilišta da autonomno regulira svoje aktivnosti i unutarnje odnose. Štoviše, autonomija sveučilišta je zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Sveučilišta u Republici Hrvatskoj su stožerni sustav razvoja Republike Hrvatske; ekonomskom, znanstvenom, umjetničkom… i nikako nije dobar pokušaj kontrole sveučilišta od stane resornog ministarstva, tj. politike. Nije potrebno to tumačiti kao oponentni stav prema postojećoj političkoj strukturi, već kao stav prema bilo kojoj političkoj opciji u budućnosti koja bi pokušala kontrolirati sveučilišta, tj. ograničiti autonomiju sveučilišta.
Poruka novome rektoru
Pred novoizabranim rektorom Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Stjepanom Lakušićem izazovno je vrijeme, ali i jedinstvena prilika da Sveučilište u Zagrebu usmjeri u europske i svjetske okvire prepoznatljivosti. Sveučilište u Zagrebu s 34 sastavnice ogroman je nacionalni potencijal razvoja društva u cjelini. Zasigurno će biti naglasak na jačem povezivanju znanosti i industrije kao što to čine i najprestižnija svjetska sveučilišta. Nomen est omen, 1667.—a jamstvo je kvalitete i prepoznatljivosti, ali i imperativ daljnjeg razvoja. Sveučilište u Zagrebu treba se usmjeravati na financijsku samoodrživost, a pomoću sinergije s industrijom, paletom studijskih programa na engleskom jeziku namijenjenih strancima, nositeljstvom najprestižnijih kompetitivnih projekata sastavnica… učinit će Republiku Hrvatsku izvoznicu znanja i visokih tehnologija, a time privući velike svjetske korporacije.
