Uslijed dinamike kulturnoga razvoja čini se nužnom zasebna znanost o kulturi, odnosno kulturologija

Jedan od pojmova koji gotovo svakodnevno koristimo u govoru jest pojam kulture. Pritom nam se on čini sasvim bliskim i sadržajno jasnim, ali kada počnemo o njemu dublje promišljati uviđamo svu problematičnost te apriorne percepcije i mogućnosti njegova preciziranja. Očito taj pojam spada u domenu onih brojnih s kojima se redovito susrećemo i koje nerijetko i olako podrazumijevamo, kao što su čovjek, priroda, ljubav i mnogi drugi, ali kada im se pristupi sadržajno-analitički kao da nam neprestance bježe. Slično se može reći i za fenomen kulture. Već sam veliki broj pokušaja određenja toga pojma ukazuje na njegovu sadržajnu složenost i nemogućnost jednoznačnih preciziranja. Naime, već su početkom druge polovice prošloga stoljeća dvojica američkih antropologa sabrali više od 160 različitih definicija kulture, koje su onda nastojali usustaviti kroz različite kategorizacije deskriptivnosti, povijesnosti, funkcionalnosti i slično. Broj pokušaja određenja kulture danas je još veći, a unatoč tomu opet nam ona nije u potpunosti jasna, odnosno i danas izaziva brojne rasprave i neslaganja oko preciznijega određenja. Rasprave i neslaganja danas se, između ostaloga, vode i oko pitanja može li se baš svaka ljudska djelatnost svrstati pod taj pojam, koji već po sebi aludira na nešto vrijedno i plemenito, i za pojedinca i za čovječanstvo. A upravo o tom pristupu uvelike ovisi i način govora o kulturi te njezino preciznije razumijevanje, kao i koncepti njezina istraživanja i proučavanja.

Razumijevanje kulture kroz povijest

Kroz povijest se razumijevanje pojma pa i sadržaja kulture dosta mijenjalo, polazeći od njegova početnoga ili izvornoga značenja kao osobne zauzetosti u oplemenjivanju vlastitoga duha i radu na sebi. Dakle, kulturu se poglavito shvaćalo kao aktivni oblik usavršavanja nečega što je po svojoj naravi sposobno za usavršavanje, a pojedinac se pritom istodobno predstavlja i kao subjekt i kao objekt vlastitoga kultiviranja. Starorimska metafora o kultiviranju ljudskoga duha (cultura animi) zauzela je klasično mjesto u zapadnom razumijevanju kulture općenito i posebno u smislu ideje obrazovanja. S tim se usko povezano kulturu ubrzo počelo shvaćati i kao usvojenost kulturnih sadržaja u smislu samih plodova vlastite zauzetosti u procesu kultiviranja. Znatno kasnije pojam kulture poprimit će nova značenja kada dođe do duhovnoga i pojmovnoga prijenosa razvojnih procesa s pojedinca na kolektiv. Riječ je o sredini 17. stoljeća kada se pojmom kulture sve više označavaju i progresivne kolektivne misaone, običajne i tehničke djelatnosti nekoga naroda ili društva. U daljnjem razvoju dolazi i do pojave pojma civilizacije, ponajprije kao sinonima pojmu kulture, a potom i kao njegove suprotnosti. U prošlom stoljeću došlo je do svojevrsnoga ograničavanja toga pojma na konkretna objektivirana kulturna dobra koja su stvorena za višu sferu vrijednosti, poput djela u umjetnosti, literaturi, znanosti i filozofiji. Ako je nekada antička metafora cultura animi predstavljala zauzetu brigu o naravnim izvorima života, iz kojih su plodovi kultiviranosti tek morali polagano sazrijevati, sada se to odnosi na mnoštvo visokokvalitetnih proizvoda, odnosno osamostaljenih i za kolektivno prisvajanje podobnih tvorevina. Dakle, više nije toliko prisutan element brige o unutarnjem raspoloženju pojedinca, nego se naglasak stavlja na zasebne tvorevine koje svojom uzvišenošću i posebnom aurom privlače interese i zauzetosti pojedinca. U novije vrijeme pojavom koncepta kulturnih studija (Cultural Studies) ponovo je došlo do promjene u shvaćanju pojma i sadržaja kulture, pri čemu je došlo i do bitnoga proširenja samoga sadržaja kulture i onoga što je kulturno relevantno.

Emancipaciji samostalnih kulturnih tvorevina na strani objektivne kulture odgovara gubitak moći i kontrole na strani subjekta

Kulturna kritika i problematičnosti razvoja kulture

S razvojem pojma i sadržaja kulture istodobno se razvijala i kulturna kritika kao oblik negodovanja u pogledu različitih načina malverzacija, neprimjerenoga ponašanja, otuđenja i općenito urušavanja određenih vrijednosti. Sam pojam kritike u epohi europskoga prosvjetiteljstva zadobio je i semantičku konturu, a presudno za uspjeh takve semantike i njegova doprinosa društvenoj samoanalizi jest daleko više osjetljivost za poteškoće na koje uporno ukazuje negoli pojmovna oštrina i metodološka samokontrola. Neka od tipičnih obilježja kulturno-kritičkoga misaonoga obrasca jesu vrijednosno razlikovanje između zadanosti nekoga ideala i iskrivljenosti aktualne situacije, potom svijest o vremenskom trenutku unutar povijesti kao procesu napretka i usavršavanja, osjetljivost i otvorenost prema novim datostima i poteškoćama koje iz njih proizlaze, kao i nezahtjevnost u pogledu sustavnosti, terminološke preciznosti i analitičke dubine. Pojednostavljeno rečeno kod kulturne kritike riječ je o više ili manje funkcionalnom načinu refleksije modernosti, ovisno možda ponajviše o tome koliko je takva kritika stimulativna, odnosno koliko odgovorno i disciplinirano umjesto afektivno i estetski pristupa analizi zahtjeva modernosti. Pritom je najčešće riječ o dijagnosticiranju neke društveno-kulturne problematike ili anomalije, na koju se potom nastoji ozbiljno ukazati i analizirati.

Tragedija i(li) drama kulture?

Jedan od tako dijagnosticiranih kulturnih fenomena jest i teza o sve snažnijem i bržem umnažanju kulturnih tvorevina kao o stvarnoj problematici dinamike kulturnoga razvoja. Teško ju je zanijekati i onim najkritičnijima prema problematici ubrzanoga umnažanja kulturnih oblika, jer je s obzirom na generiranje uvijek nove literature o toj temi očito riječ o specifičnom osjećaju karakterističnom posebno za moderno društvo. To beskonačno i sve brže umnažanje svijeta objektivne kulture istovremeno onemogućava pojedincima kao konačnim adresatima toga svijeta primjereno praćenje i participaciju na njemu. Sve većim kvantitativnim umnažanjem svijeta objektivne kulture istodobno sve više dolazi i do otuđenja između toga svijeta i pojedinaca koji stvaraju tu objektivnu kulturu. Dakle, emancipaciji samostalnih kulturnih tvorevina na strani objektivne kulture odgovara gubitak moći i kontrole na strani subjekta. Ilustrativno se može reći kako je riječ o većini dobro poznatom iskustvu kojemu je imanentan osjećaj suočavanja s nepreglednim i neobuhvatnim mnoštvom podataka, elemenata, programa, sustava i studija, poradi čega se nerijetko i olako može zapasti u neku vrstu osjećaja nemoći i rezignacije. Potonje pak mogu pridonijeti svojevrsnoj zakočenosti i skučenosti u pogledu na produktivne mogućnosti i potrebu primjerenoga participiranja na kulturnim dobrima, te posljedično ozbiljno uzdrmati i sam identitet pojedinca. Ta diskrepancija između objektivne i subjektivne kulture provlači se kroz čitavu povijest čovječanstva. S njom je usko povezano i pitanje mogućnosti njezina primjerenoga nadvladavanja, odnosno aktivnoga sudjelovanja na tom i takvom svijetu objektivne kulture, bez obzira na naznačene poteškoće. Takvu dijalektiku dinamike kulturnoga razvoja, odnosno sve većega i ubrzanijega umnažanja svijeta objektivne kulture te njezina odraza na (samo)kultiviranje pojedinaca moguće je tumačiti kao tragediju same kulture zbog činjenice da bi ona u jednom trenutku mogla postati svrhom samoj sebi i izgubiti poveznicu s pojedincima kojima je i namijenjena. Oni realniji (optimističniji!) na tu će dijalektiku gledati više kao na dramu koja je činjenična i generira određene poteškoće, ali ju je moguće i nadići zauzetim participiranjem na objektivnim tvorevinama, zbog percepcije kako one nisu neke u sebi zatvorene ljušture, nego su podložne daljnjim mijenama i preoblikovanjima. Dinamika kulturnoga razvoja pokazuje i elemente ironije shvaćene u retoričkom smislu riječi kao ukaza na mogućnost različitih i međusobno nerijetko i paradoksalnih situacija. No najvažnije je kako se upravo svoj složenosti dinamike kulturnoga razvoja može i treba pristupiti s ironijom u filozofskom (sokratovskom!) smislu te riječi, odnosno s opuštenom ozbiljnošću. To znači sa sviješću kako zbog činjenično ubrzana razvoja svijeta objektivne kulture pojedincima doista nije moguće sve pratiti i sa svim biti primjereno upoznat, ali to ne znači da se treba prepustiti rezignaciji i(li) jadikovanju, koji su u stvarnosti najbolji način da se doista ništa ne čini ili poduzima u stvaralačkom smislu. Upravo naznačenim pristupom bez obzira na opseg i brzinu razvoja kulture otvaraju se velike mogućnost za pojedinca i njegovu participaciju u svijetu objektivne kulture.

Kulturologija se pokazuje važnom i nužnom znanstvenom disciplinom zbog same formativne uloge kulture u pogledu individualnoga i kolektivnoga (su)života

Važnost i obilježja kulturologije

Između ostaloga i uslijed dinamike kulturnoga razvoja čini se nužnom zasebna znanost o kulturi, odnosno kulturologija. Ta se tvrdnja ne temelji na primisli nadoknade kakve štete zbog dinamike razvoja kulture, ni na možebitnom razumijevanju zadaće kulturologije kao svojevrsna utočišta tradicionalnih obrazaca mišljenja u refleksiji kulture, nego na njezinu proaktivnom i inovativnom potencijalu znanstvene samoodrživosti kao refleksije nad cjelinom kulturne zbilje. Složenost samoga fenomena kulture kao glavnoga predmeta istraživanja kulturologije, već po sebi implicira potrebu odgovarajućega oblika teorijske refleksije, koji će višestruko biti od koristi, napose za subjektivnu kulturnu upućenost i relevantnost pojedinaca kao konačnih adresata objektivnoga svijeta kulture. To implicira da se kulturologija pokazuje važnom i nužnom znanstvenom disciplinom zbog same formativne uloge kulture u pogledu individualnoga i kolektivnoga (su)života. Riječ je o zasebnoj znanstvenoj disciplini sa specifičnim teorijskim i metodološkim pristupom u istraživanju vlastitoga predmeta, odnosno cjeline i osebujnosti kulturne zbilje, pri čemu valja istaknuti i njezinu autorefleksivnu dimenziju, odnosno činjenicu da je za nju kultura u cjelini ujedno objekt i okvir vlastitog interesa. Ona je specifična i zbog vlastite oslonjenosti na spomenutu stariju njemačku tradiciju duhovnih znanosti, odnosno na filozofiju kulture, povijest kulture i umjetnosti, filozofsku antropologiju i sociologiju. No koncept kulturologije uvažava i novonastale okolnosti u razvoju humanističkih znanosti te ima potencijala za daljnji razvoj, budući da implicira raznovrsnost različitih znanstveno-teorijskih pristupa. Osim istraživanja filozofije kulture te povijesti razvoja određenih područja i aspekata kulture, kao i suodnosa čovjeka i kulture, kulturologija implicira empirijsku dimenziju istraživanja kulture s fokusom na suvremene kulturne izazove te metode i tehnike suočavanja s njima. Stoga je jasno da takav pristup zahtijeva transdisciplinarnu istraživačku usmjerenost kulturologije i usku povezanost sa srodnim znanstvenim disciplinama. Ona je zbog izazova i riskantnosti suvremenoga doba pozvana istraživati i fenomen znanja općenito, a napose odnos kulture i različitih oblika znanja. Kulturologija treba propitkivati mjeru uvažavanja kulture u institucionaliziranim spoznajnim procesima, što znači da se ne pokazuje samo kao opisna znanost o fenomenu kulture, nego i kao orijentacijsko znanje u novim okolnostima i njihovim izazovima. Kao znanost, ona omogućava i pluriperspektivički pristup proučavanju osebujnosti kulturne zbilje te percipira moderno doba kao vlastito doba, koje istovremeno uvažava i starije tradicije, ali i stvara preduvjete za vlastito kreiranje. Dakle, pluriperspektivizam predstavlja sadržajnu odrednicu kulturologije kao znanosti o kulturi te istodobno i njezinu metodu pristupa proučavanju osebujne kulturne zbilje.