U suživotu s prirodom mjesta za GMO nema!

Otpor hrvatskih bioetičara genetski modificiranim organizmima u proizvodnji hrane, poljodjeljstvu odnosno poljoprivredi bio je glavna tema okruglog stola na nedavnim jubilarnim, 20. po redu Lošinjski dani bioetike.

Direktan povod bila je Deklaracija o Alpe-Adria-Dunav području slobodnom od GMO-a, koju je Hrvatski sabor donio 25. ožujka 2022. godine. Navedena Deklaracija rezultat je neprekidnog angažmana akademskih, političkih i civilnodruštvenih aktera koji su u proteklih četvrt stoljeća pružali otpor imperijalnoj tehnologiji GMO-a. Među njima, veliku ulogu imala je hrvatska političarka Marijana Petir, predsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu i bivša zastupnica u Europskom parlamentu, s kojom smo porazgovarali o 25 godina borbe odnosno nastojanja da se spriječi ulazak GMO tehnologije u Hrvatsku. Označava li usvajanje Deklaracije slavljenje pobjede ili tek početak prave borbe protiv GMO-a, pitamo je na terasi lošinjskog hotela gdje je održan okrugli stol „Hrvatska i GMO: od creskog Apela do saborske Deklaracije“

– Borba uvijek traje. Da bi sačuvali vrijednosti, ono u što vjerujemo i za što se zalažemo, uvijek moramo biti budni i na oprezu. Posebno kada je riječ o tzv. kontroverznim tehnikama u koje se ubraja i GMO, gdje se gen jedne vrste unosi u drugu, i ne znamo koje će to posljedice izazvati. Zagovornici takvih tehnologija često su financirani od multinacionalnih kompanija, imaju veliki prostor u medijima pa se čini onda da su snažniji i glasniji, odnosno da predstavljaju većinu, premda to nije tako jer većina hrvatskih građana protivi se GMO-u. Na nama je, političarima, ali i znanstvenicima, nevladinim udrugama, svima onima koji smatraju da hrvatski suverenitet odnosno biotički suverenitet treba štiti, da budemo budni i poduzimamo sve potrebe aktivnosti.

Ipak, donošenje Deklaracije je veliki uspjeh, zar ne?

Svakako, jer štiti ono do čega nam je stalo i promiče ono s čim se ponosimo. Ako pođemo od činjenice da je Hrvatska mala zemlja s relativno dobro očuvanim okolišem, da smo mali zagađivači u regionalnom i u globalnom smislu, da proizvodimo hranu na tradicionalan način, da je gotovo 50% teritorija Hrvatske zaštićeno u različitim kategorijama temeljem Zakona o zaštiti prirode, da 20% BDP-a čini turizam koji treba biti održiv, onda je potpuno jasno u kojem smjeru se trebamo razvijati. To su područja i teme gdje možemo dobiti dodanu vrijednosti. A da bismo to ostvarili, moramo čuvati svoje resurse.

Inicijativa se proširila na cijelu Alpe-Adria-Dunav regiju…

Nije dovoljno da potrebu zaštite od GMO-a prepoznajemo samo mi. Važno je da to bude dio institucionalnih odluka i službenih politika. Isto tako, s obzirom na to da je priroda čudesna i reagira na našu svaku intervenciju, oprašivači ne poznaju granice, vjetar puše preko državnih teritorija, vode prolaze preko državnih granica,… važno je da za takav način promišljanja dobijemo podršku i od zemalja u okruženju.

S ovakvom Deklaracijom potičemo da zemlje koje se nalaze na području Alpe-Adria-Dunav prepoznaju važnost podupiranja ekološke proizvodnje hrane i održivog turizma te da podrže  naše usmjerenje suživota s prirodom, koliko je to moguće u današnjim okolnostima, u kojem sasvim sigurno nema mjesta za GMO.

Borba za GMOfree Hrvatsku je davno počela, ali nije završena. Možemo reći da smo se pozicionirali i da je Hrvatska sada lider uspostave Alpe-Adria-Dunav područja slobodnog od GMO-a, a naša inicijativa ima za cilj pridobiti i one zemlje s dužom demokracijom, većim utjecajem i većim proračunima. Želimo da i oni promišljaju dugoročno, o budućnosti, a ne da imaju kratkoročne reakcije kada se dogodi neka kriza i da u brzini posežu za lošim rješenjima.  Ako se otvori prostor za GMO, tu nema povratnog procesa, nema natrag, zato djelujemo sada, kako sutra ne bi bilo prekasno.

Puno je mitova o GMO-u, jedan od njih svakako je da bez GMO-a nećemo imati dovoljno hrane na Zemlji. Koliko uopće Hrvati znaju o GMO-u odnosno koliko ih treba educirati da bi se znali i na osobnoj razini oduprijeti svemu tome?

Prema istraživanja koje imam, većina Hrvata ne želi GMO. Da li to proistječe samo iz znanja o toj problematici ili i iz straha jer se još uvijek ne zna dovoljno o utjecaju GMO-a na ljudsko zdravlje, teško mi je odgovoriti. U konačnici, za tržište je važno ima li proizvod kupca ili nema. GMO očigledno u Hrvatskoj nema kupce. No, moram reći da mnogi ljudi involvirani u teme poljoprivrede, zaštite okoliša i održivog razvoja, a koji su zagovornici GMO-a, ne razlikuju GMO od oplemenjivanje bilja, odnosno stvaranja hibrida. Oni ne razumiju da to nije isto i da je hibrid ono što se dobiva križanjem unutar iste vrste, a GMO je ubacivanje gena jedne vrste u drugu vrstu  bez da znamo što ćemo tako dobiti, niti kako će to utjecati na kompletnu biološku ravnotežu, a kasnije i na ljudsko zdravlje. Čini mi se, stoga, da edukacije nikad dosta, i u znanosti, i u politici.

Uz to, danas, kada prevladava bojazan što ćemo sutra jesti, treba ljudima razjasniti da pitanje gladi nije pitanje hrane, već pitanje politike, i da u tome smislu GMO sasvim sigurno nije odgovor. Pokazalo se da tamo gdje GMO kao praksa u proizvodnji hrane ima primat, ustvari žive jako siromašni ljudi, s opustošenim njivama, čija je biološka raznolikost uništena, a zdravlje bitno narušeno. Možda je ova Deklaracija alat da ponovo razjasnimo i razdvojimo neke pojmove kako se GMO ideologijom ne bi obmanjivalo javnost.

Može li jača popularizacija GMOfree hrane konačno revitalizirati naše tužno i zapušteno selo?

Sasvim sigurno mi proizvodimo hranu bez GMO-a i naša hrana ima okus koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. No, da bi ta hrana imala veću konkurentnost i dodanu vrijednost, trebamo je deklarirati kao GMOfree i za to nam treba Zakon o označavanju GMOfree proizvoda kao i osnaženi laboratoriji koji takve proizvode mogu kontrolirati. Odbor za poljoprivredu Hrvatskog sabora taj je zahtjev ugradio u Deklaraciju i dobili smo pozitivno očitovanje od Ministarstva poljoprivrede da su počeli s izradom takvog zakona.

U međuvremenu, ovog trenutka je u raspravi Akcijski plan o razvoju ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj. Tu bilježimo relativno dobre trendove u odnosu na ostatak Europske unije i površine u Hrvatskoj pod ekološkom proizvodnjom rastu.

No, ono što mene ustvari brine je struktura ekološke proizvodnje jer neki idu linijom manjeg otpora pa onda sade isključivo orahe i lješnjake,  o kojima ne vode uvijek brigu kako treba pa je zato važno pojačati inspekcijske nadzore. Ali, kao što je Europska komisija dobro primijetila u preporukama za naš Nacionalni strateški plan, bilo bi poželjno proizvoditi proizvode koji mogu biti konkurentniji na tržištu i tu je potrebno uložiti dodatne napore.

Zašto onda mladi, uz sav taj poljoprivredni potencijal i željom tržišta za zdravom, GMOfree hranom, napuštaju ruralne predjele?

Da bi mlade zadržali na selu, a posebice da se bave poljoprivredom, osigurane su potpore s europske razine koja će sljedeće godine iznositi 100 tisuća eura po mladom poljoprivredniku za pokretanje poljoprivrednog biznisa, a odnose se na mlade do 40 godina. No, izvješće Europskog revizorskog suda pokazalo je, da sam novac po sebi koji se izdvaja u tu svrhu ne daje željene rezultate jer se broj mladih poljoprivrednika, unatoč visokim sredstvima, smanjuje. Razlog tome je taj što se mladi poljoprivrednici suočavaju s preprekama da ne mogu ući u posjed poljoprivrednog zemljišta, da nemaju pristup jeftinim kreditima, a problem je i samog tržišta gdje vladaju nepošteni uvjeti, što nije specifično samo za Hrvatsku nego i za sve europske zemlje.

Nedavno smo usvojili Zakon o poljoprivrednom zemljištu gdje je upravo na prijedlog Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora kojim predsjedam, u sustavu bodovanja koje omogućava poljoprivrednicima da imaju prednost pri zakupu državnog poljoprivrednog zemljišta, usvojen naš amandman da se dodatnim bodovima nagrade mladi poljoprivrednici, žene poljoprivrednice, mali i srednji poljoprivrednici, domicilni poljoprivrednici… Time smo tražili da se ono što je usvojeno u  Strategiji poljoprivrede pretoči u zakon i u tome smo uspjeli jer je svima jasno da ne možeš proizvoditi hranu ako nemaš poljoprivredno zemljište.

Selima treba, da bi bila poželjna i funkcionalna za život, osigurati adekvatnu društvenu, socijalnu i komunalnu infrastrukturu. Financiranje opstanka ruralnog prostora ne može ići samo iz Fonda za ruralni razvoj već za to financiranje mora biti višeizvorsko što znači da se moraju uključiti i drugi fondovi EU-a kako bi osigurali dovoljno sredstva koji su važni za sve potrebne projekte.

Neće mladi ostati negdje gdje nemaju ni vrtića ni škola…

Naravno. No, osim toga, treba nam i blizina adekvatne zdravstvene skrbi, trebaju nam bolje prometnice, a preduvjet za svako poslovanje je digitalizacija. Ako se vi morate penjati na stablo da uhvatite signal za internet, onda je to ozbiljan problem koji nikog neće niti zadržati niti privući u ruralne sredine. Do kraja 2025. godine Hrvatska bi trebala imati potpunu pokrivenost brzim širokopojasnim internetom, no hoće li to doista biti ostvarivo, teško mi je ovog trenutka reći, ali je činjenica da smo mi pri digitalizaciji ruralnog prostora pri samom dnu Europske unije. Uz to, za sve one koji se žele baviti poljoprivredom, treba osigurati podršku savjetodavne službe, a situacija danas jest da jedan savjetodavac dolazi na 585 poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava, što je naravno premalo. Dakle, savjetodavnu službu treba kapacitirani i oni se trebaju stalno educirati da bi bili u koraku s novim trendovima i da mogu pomoći poljoprivrednicima. Iz posljednjeg  pomora pčela u Međimurju, vidljivo je da se zaštitna sredstva još uvijek ne koriste na pravilan način i da je tu potrebna edukacija.

Iako, prema analizi Europske komisije, Hrvatska u odnosu na druge države članice koristi puno manje pesticida i antimikrobnih sredstava, očigledno netko ili uvozi ilegalno sredstva koja nisu dopuštena u Europskoj uniji, ili ne zna s njima baratati ili misli „ako dodam malo više, bit će bolje“. To sve daje rezultate koji su pogubni jer ako izgubimo oprašivače, uništit ćemo cijeli lanac proizvodnje hrane. Bez pčela nema proizvodnje hrane, a bez hrane nema života i bilo bi dobro da to svi napokon shvate.

Imamo li u poljoprivredi dovoljno školovanih kadrova? Čini se nekako da je ipak malo premalo znanja da bi naša poljoprivreda bi bila konkurentna…

Nažalost, to je istina, i ispod smo prosjeka Europske unije po broju školovanih kadrova kada govorimo i o strukovnom i visokom obrazovanju u poljoprivredi. Razgovarala sam o tome s dekanom Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ali i s drugima koji u tom segmentu mogu pomoći.

Problem je i što poljoprivredno zanimanje još uvijek nedovoljno atraktivno.  U nekim sredinama se čak smatra i pejorativnim, što je potpuno pogrešno. Uz to, poljoprivrednici su potplaćeni i rade za ispodprosječna primanja. Sve su to razlozi slabog interesa mladih za bavljenje poljoprivredom. Treba raditi na razvoju svijesti kod mladih ljudi da drukčije doživljavaju poljoprivredu ali i kod svih ostalih o važnosti podrške lokalnoj poljoprivrednoj proizvodnji hrane koja zaista jeste GMOfree. A da da bi to i ostala, odnosno da bi naša Deklaracija zaživjela, svi skupa kao narod moramo početi shvaćati kakve benefite nam takva poljoprivredna proizvodnja donosi. U takvome scenariju ne trebamo se bojati za budućnost hrvatske poljoprivrede.