Slijedi nam desetljeće mentalnih bolesti

Dvije smo pandemijske godine živjeli okruženi liječnicima, epidemiolozima, maskama, uputama Stožera, kontrauputama i protestima antivaksera, antiCOVIDpotvrdera, teoretičara zavjere… Lijekovi, doktori, potpuna medikalizacija društva bili su nešto što smo uzimali zdravo za gotovo, i skoro smo zaboravili kako je živjeti u „starom normalnom“.

Ipak, ili srećom, epidemiološke mjere su ukinute, puno je ljudi cijepljeno, maske su pale i živimo kao nekad. Skoro. Psiholozi i psihijatri upozoravaju da ćemo posljedice pandemije, alijenacije i lockdownova vidjeti tek u vremenu dolazi, no svima je jasno da se već danas moramo početi „odvikavati“ od života u bolesnim vremena i pod stalnom liječničko-stožeraškom prismotrom.

U Rijeci se, dakle, u pravo vrijeme dogodio skup s glavnom temom medika(liza)cije i demedika(liza)cije društva. Riječ je bila o 24. izdanju Riječkih dana bioetike.

– Zdravstvo se drastično promijenilo u posljednjih 20-ak godina tako da medikalizacija nije više samo zbog medicinskog imperijalizma i ograničavanja moći liječnika, kako je to govorio Illich, već je u središtu pozornosti farmaceutska industrija, potrošačka potražnja i zdravstveno osiguranje. I moramo priznati kako je fenomen demedika(liza)cije poprilično zanemaren u medicinskoj sociologiji, govori za Univerasitas doc. dr. sc Franjo Mijatović s Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini riječkog Medicinskog fakulteta.

NESIGURNOST I POJAČANI STRAH

Zasigurno je i kovidizacija učinila svoje i dodatno učvrstila medikalizaciju čineći od zdravlja prvenstveno onog fizičkog isključivim monopolom farmaceutske industrije. Ulozi u borbi oko definicije, objašnjenja i opravdanja raspodjele zdravstvenog kapitala postaju time sve veći. Zato je pojašnjenje odnosa moći i života, medikalizacije i demedikalizacije, o tome tko smije i treba definirati što je bolest u zdravstvu potrebno za dobro informiranu javnu raspravu i odmjereno političko-društveno odlučivanje, objašnjava doc. Mijatović.

– Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Rijeka bavila se sličnom temom i prije deset godina: „Medicina, društvo, čovjek (1926.-2002.): živost kritike Ivana Illicha deset godina nakon njegove smrti“.  Ipak, središnji argument 24. Riječki dani bioetike je specifičnost govora kojeg filozofi, sociolozi, politolozi, psiholozi, biotehnolozi, pravnici, liječnici, medicinske sestre… koriste kao okvir kroz koji se povijest medika(liza)cije može preispitivati ​​na originalan i plodonosan način. Bolje razumijevanje o tome kako su medicinska moć i biološki život postali isprepleteni tijekom novije povijesti ljudskog društva može pomoći u pronalaženju promišljenijih i pravednijih odgovora s obzirom na buduće političke, etičke i društvene dileme koje se javljaju s našom povećanom kontrolom nad biološkim životom.

Kako komentirate da je upravo pandemija koronavirusa, kao malo koja tema dosad, dovela do potpune polarizacije u društvu – na one koji slijepo vjeruju liječnicima i stručnome stožeru do antivaksera i ljudi koji su pozivali na nerede zbog obveze COVID potvrde?

Početna opravdanja u vrijeme pandemije koronavirusa gotovo su uvijek bila donošena na temelju zdravlja. Praksa izoliranja, nošenja maski, testiranja, pranja ruku, kasnije razvrstavanje na cijepljene i necijepljene, na preboljele i ne zaražene opravdavani su kao sredstva za poboljšanje zdravlja ljudi. Govorilo se da će što veća procijepljenost dovesti do povlačenja koronavirusa, izdavanje COVID putovnica osigurati sigurniju okolinu u kojoj se možemo slobodno kretati, zabrana masovnijih okupljanja spriječiti širenje virusa itd. Međutim, virus je nastavljao po svome i epidemija nije slijedila jednostavne obrasce i predviđanja stručnjaka. Pandemija je uvijek izazivala još jaču nesigurnost i pojačavala strah. Osim toga, i svađe među stručnjacima povremeno su zaoštravale situaciju te su isplivali privatni interesi i skrivene financijske i političke namjere. Na taj način sve se više gubilo povjerenje i poštovanje prema stručnjacima. Jednom riječju, na djelu je bilo “barbarstvo specijalizacije”. Stoga je postalo uobičajeno imati svoje vlastito mišljenje tj. zauzeti poziciju, pa makar bila ona potpuno neznanstvena i protivna zdravom razumu. Ono što svakako nije dobro u polarizaciji jest prisvajanje moći interpretiranja s obzirom na društvenu dobrobit.

Postalo je uobičajeno imati svoje vlastito mišljenje tj. zauzeti poziciju, pa makar bila ona potpuno neznanstvena i protivna zdravom razumu

 Takvu polarizaciju kod nas izaziva samo vječna tema ustaša i partizana, zar ne?

Ljudi su oduvijek bili i jesu živa bića koja, nažalost, imaju moć jedni nad drugima. Na taj način život ili smrt drugoga pretvaraju u objekt koji se može locirati, usporediti, testirati i izračunati. Iako razvoj društva i raznih udruga nudi nove načine da se ljudi oslobode relacijskih ograničenja društvena stvarnost jasno pokazuje da se te promjene događaju po cijenu ovisnosti našeg života o donošenju političkih odluka. Na temelju polarizacije čini se da je glavni narativ u novijoj ideološkoj povijesti našega društva u milosti suverena u političkoj areni.

Kako uopće sprovesti demedikalizaciju nakon toliko dugo vremena kada su lijekovi i zdravlje bili jedina i najvažnija tema?

Medikalizacija mora biti prisutna da bi došlo do demedikalizacije. Međutim, postoje također pozitivne i negativne posljedice demedikalizacije. Postoje čak neki slučajevi u kojima je došlo i do remedikalizacije. Takav primjer je ovisnost. U slučaju ovisnika, kada se dogodila demedikalizacija ovisnosti, ponovno se prebacila odgovornost i stigma na ovisnika. Remedikalizacijom su ovisnici ponovno oslođeni negativne etikete. Slučaj ovisnosti je dobar primjer fluidnog procesa između medikalizacije i demedikalizacije. U ovom slučaju je demedikalizacija “prepuštanje moći” nad time kome je dopušteno definirati što je bolest. Negativan slučaj demedikalizacije je eliminacija potrebe za medicinskom stručnom pomoći kao u slučaju neprofesionalnih seksualnih stručnjaka koji pune stranice svojim savjetima u časopisima, knjigama i na internetskom bespuću.

NAJLAKŠE JE PROGUTATI TABLETU

Psiholozi i psihijatri upozoravaju da će se posljedice pandemije, lockdowna, pa i straha koji smo doživjeli od potresa, tek vidjeti za par godina… Komentar?

Sasvim izvjesno. Naime, većina znanstvenika smatra kako je desetljeće pred nama desetljeće mentalnih bolesti. Čini mi se, da će nas iskustvo koronavirusa i gubitka doma kao posljedice potresa, te tromosti i ravnodušnosti gospodarske obnove ubrzanije gurnuti u kolosijek mentalnih bolesti. Danas se sve više govori o fenomenu prodaje bolesti (marketingu straha), odnosno o poticanju bolesti (disease mongering). Velike farmaceutske tvrtke sada agresivno ciljaju na zdrave u svojim marketinškim aktivnostima. Dijelovi svakodnevnog života pretvaraju se u zastrašujuća stanja i poremećaje, čineći obične i zdrave ljude zabrinutima za svoje zdravlje. Na primjer, nepoznatom stanju se pridaje nova pozornost, stara bolest može se preimenovati ili se može izmisliti potpuno novi poremećaj. A ključna strategija je promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o zajedničkoj svakodnevici problema. Neugodnosti koje su ljudi ranije mogli prihvatiti kao smetnju, na primjer, bore ili ćelavost sada treba liječiti farmaceutskim pripravcima.

Kako izbjeći zamku da te psihološko-mentalne tegobe, koje su sigurno nastale, rješavamo pretjeranom uporabom lijekova?

 Vrlo teško. Na primjer, što se nekoć smatralo normalnim posljedicama starenja – poput ćelavosti, mlohavosti kože, periodične impotencije, menopauze i gubitka gustoće kostiju—sada spadaju  u domenu farmaceutskog tretmana. Primjerice liječenje ovisnosti o opijatima poraslo je za preko 1000% između 1996.- 2011., a prijavljeno je da su 4 od 5 osoba koje se liječe od ovisnosti o heroinu počele zloupotrebljavati opijatne tablete protiv bolova. Medicinska tržišta omogućuju ljudima da sami upravljaju svojim zdravljem. Prvenstveno kao rezultat medicinskih tržišta, medikalizirana terminologija je rasprostranjena u običnom govoru, a medicinske metafore shvaćaju se toliko doslovno da je pacijentima/potrošačima teško kritički razmišljati. Na primjer, u Americi je uobičajeno da ljudi kažu “depresivan sam” kada su samo tužni, ali ta izjava može biti dovoljna da se dobije recept za antidepresive. Osim toga, najlakše je progutati tabletu. Korporatizirana medicina iz temelja mijenja organizaciju zdravstvene skrbi i pridonosi rastućoj potrošačkoj kulturi.

Je li farmaceutski lobij zaista toliko jak kao što se priča u kuloarima, pa zbog toga nastaju i razne teorije zavjere?

Farmaceutska industrija je uistinu veliki potrošač i vjerojatno najmoćnija industrija danas. Prema nekim autorima (Dickson, Hughes, Peters, DiMasi i dr.) prosječni trošak stavljanja na tržište novog lijeka je procijenjen na 2, 6 bilijuna dolara. Proces otkrivanja lijeka je uistinu mukotrpan, dugotrajan (prosjek 12-15 godina) i nadasve financijski iscrpljujući pothvat i obuhvaća velik broj ljudi i korporacija. Prema istim studijama, isporuka lijekova i cjepiva spada među najisplativije zdravstvene intervencije u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Ima li i ovdje razloga za teorije zavjere ostaje otvorenim pitanjem. U svakom slučaju, farmaceutske korporacije su u konačnici odgovorne dioničarima, a želje dioničara su često u suprotnosti s potrebama pacijenata. S druge strane i privatizacija medicine je učinila medicinsku industriju ovisnijom o svjetskim financijskim tržištima.

Koje dosadašnje teorije zavjera proglašavate najluđima? Bill Gatesovo čipiranje putem COVID cjepiva opasno konkurira za prvo mjesto, je li tako?

 Teorije zavjere zauzimaju značajan dio našeg svakodnevnog života. One predstavljaju višestruk fenomen, ali se često svode na određeni aspekt ne uzimajući u obzir mnoštvo čimbenika koji doprinose njihovom postojanju. Ponekad su racionalne, ali većinom proizlaze iz tvrdoglavog svjetonazora (Zemlja je ravna!) ili skupa uvjerenja (čovjek nije bio na Mjesecu!) koji insinuiraju da se povijest otkriva samo kroz zavjere. Teorije zavjera o tajnim društvima, koja posjeduju okultna znanja i vještine koje im omogućuju kontrolu nad svijetom, traju već stoljećima. Napor povjesničara, u ovom slučaju epidemiologa, koji su razotkrili mit o tajnim društvima i globalnoj dominaciji gatesa, bezzosa, muskova i dr. nije dovoljan da ospori zavjeru. Popularnost teorije zavjera otkriva da društvo postaje sve skeptičnije prema autoritativnim organizacijama. Zbog “lažnih vijesti” i dostupnosti svakojakih informacija na internetu neki ljudi moraju propitati sve, čak i izvore koje su prije smatrali neupitnim autoritetima. Zavjere još uvijek imaju negativnu reputaciju u široj javnosti, te se uvjerenja o zavjerama preziru i odbacuju u većini društvenih krugova. Međutim, u budućnosti bi moglo doći do promjene ako nastave privlačiti pozornost, jer dezinformacije nikada nisu bile lakše dostupne.

PRIGOVOR SAVJESTI

Poštuju li liječnici i medicinski djelatnici u potpunosti Hipokratovu zakletvu? Imaju li uopće pravo na priziv savjesti, ako su se svjesno odlučili na takav poziv?

Liječnici, u Hipokratovo vrijeme, nisu mogli biti kažnjeni zbog kršenja profesionalne etike, jer nije postojao pravni okvir za medicinu niti profesionalne smjernice. Suprotno modernoj medicini drevni grčki svijet nije imao nikakve kvalifikacije da netko postane liječnik. Nije bila potrebna nikakva obuka ili učenje; samo sposobnost uvjeravanja drugih da liječnik zna to što radi. Zakletva je vjerojatno stvorena kako bi popunila prazninu koju je ostavio nedostatak zakonskih ograničenja za liječnike. Međutim, napredak medicine, kulturna i društvena uvjerenja, te prava pacijenata dovode u pitanje prigovor savjesti. Zakon ima ključnu ulogu u reguliranju ovog područja. Naravno da medicinski djelatnici ne trebaju ostati lišeni bilo kakvog osobnog osjećaja morala. Međutim, ne smije se dopustiti da prigovor savjesti ometa pacijentovo pravo na legalno dostupne tretmane. U konačnici, sve odluke morat će donijeti zakonodavno tijelo, tijelo koje čini se nije sklono baviti pitanjima koja postavlja prigovor savjesti.

Napor povjesničara, u ovom slučaju epidemiologa, koji su razotkrili mit o tajnim društvima i globalnoj dominaciji gatesa, bezzosa, muskova i dr. nije dovoljan da ospori zavjere

Pri vrhu smo Europske unije po broju dana koje provedemo na bolovanju. Zašto Hrvati toliko zlorabe zdravstveni sustav, a s druge strane očekuju liječnike na svojoj strani, u svakoj situaciji i u svako doba?

Slabo zdravlje ne znači automatski i lijenu radnu etiku. S obzirom da svaka pojava ljudskog bivanja u svijetu može biti medikalizirana i budući da se svakodnevno klasificiraju nove i čudnovatije bolesti možda je i ova bolovanje bolovanja, zlurado rečeno, svojstvena hrvatska bolest. S druge strane, o dobrobitima medicine i njezinim savjesnim liječnicima ne treba previše trošiti riječi. Svaka dvojba biva uklonjena čim posjetimo bolnicu. Nema ništa, sigurnije, ugodnije, zdravije, ako hoćete i ljepše, spasonosnije sigurno, nego biti u bolnici kad je čovjek bolestan. Naši su liječnici još uvijek marljivi ljudi i nadasve odgovorni i profesionalni kada je u pitanju bolest i briga za čovjeka (pacijenta).

---

Zdravlje kao garancija gospodarskog rasta

Je li bilo u „borbi protiv korone“ etički upitnih postupaka, savjeta, naputaka, poput zatvaranja gospodarstva pod edigom zaštite javnoga zdravlja?

Zdravlje je središnje briga u ljudskom postojanju i kritička odrednica vrijednosti ljudskog života, kao što se može iščitati iz tisućljetne povijesti u kojoj su svi narodi svijeta dosljedno rangirali zdravlje kao glavni prioritet. Dobro se zdravlje procjenjuje kao najosnovniji element za osobni i ekonomski razvoj, smanjenje siromaštva i kamen je temeljac (uz obrazovanje) za intelektualni, emocionalni i fizički razvoj ljudskih bića (SZO, 2000).

Za društva općenito, pokazalo se da poboljšano zdravstveno stanje stanovništva pozitivno korelira s gospodarskim rastom i održivim razvojem. Stoga nije slučajna pojava da je većina klasičnih otkrića u gospodarskoj povijesti također pomno pratila velike pomake u kontroli bolesti. S druge strane, loše zdravlje nameće znatne troškove pojedincima i društvima sužavajući godišnje prihode društava i ugrožava izglede gospodarskog rasta i razvoja. Ti su gubitci posebno veliki u zemljama s niskim prihodima i značajno pridonose eroziji BDP-a.

Gospodarsko zdravlje ne samo da nameće financijske i psihološke posljedice, već ono stvara i društvenu nestabilnost i komplicira etička načela poput autonomije, jednakosti, slobode kretanja, prava izbora… Ključno je pitanje mora li se individualni život toliko imunizirati kako bi se spriječio bilo koji oblik kontaminacije?

---

Premalo tolerancije prema drugačijem mišljenju

Da ste u vrijeme pandemije bili na čelu Stožera, ili da ste bili ministar zdravstva, što biste napravili drukčije?

Uvijek je lakše s distance govoriti. Na početku pandemije naš Stožer i ministar postupili su jednako kao i većina drugih zemalja. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a koronavirus dobivao razne varijante Stožer se već pomalo navikao imati moć u svojiim rukama. Događaji, preporuke, savjeti i pravne odluke koje su zabilježene i zapamćene zahtijevaju jednu širu interpretaciju, nadasve onu humanizirajuću i društvenu.

Promatrano s vremenskim odmakom, Stožer je bio premalo tolerantan prema drugačijem mišljenju, iako je moramo priznati bilo raznoraznih mišljenja, pri tome ne dopuštajući čak ni liječnicima drugačije misliti, već namećući, bespogovorno, svoje argumente.

Oni koji su imali kontrolu i snagu „nametanja“ mjera, radili su i (ne)izbježne pogreške, pogotovo kada su se odluke temeljile na subjektivnoj dobrobiti i punjenju proračuna a premalo na objektivnim činjenicama. Tako je epidemija drastično opadala tijekom turističke sezone i jedino još bila prisutna kod istočnih i južnih susjeda.

Kao dio društvene zajednice trebali bismo dopustiti rasprave o našim različitim pogledima. Naravno, znanstvena korekcija unutar struke treba biti rezervirana za stručnjake. Međutim, kada se radi o drugačijoj perspektivi koja se tiče blagostanja određene zajednice treba dopustiti preispitivanje vlastitih pogreškaka. To nije poziv na prilagodbu u kojoj se drugome daje sloboda za neracionalno djelovanje. To je poziv za istinsku toleranciju gdje se poštuju alternativni stavovi čak i kada se ne slažemo. U suprotnom, etička i društvena barijera se eliminiraju kada se suprotstavljeni glasovi ušutkuju.