Ples i pokret oslobađaju, čine svaki dan važnim

„All things change, nothing is extinguished. There is nothing in the whole world which is permanent. Everything flows onward; all things are brought into being with a changing nature; the ages themselves glide by in constant movement.“
 (Ovid)

Terapija plesom/pokretom (DMT) definirana je od strane Američkog udruženja plesnih terapija (ADTA) kao psihoterapijska upotreba pokreta radi promicanja emocionalne, socijalne, kognitivne i fizičke integracije pojedinca, u svrhu poboljšanja zdravlja i dobrobiti.

Pojavila se 1940-ih kada su rani inovatori, od kojih su mnogi bili uspješni plesači, počeli shvaćati dobrobit korištenja plesa i pokreta kao oblika psihoterapije. To je holistički pristup liječenju koji se temelji na empirijski potkrijepljenoj tvrdnji da su um, tijelo i duh neodvojivi i međusobno povezani. Promjene u tijelu odražavaju promjene u umu i obrnuto. DMT kao utjelovljeni pristup koji se temelji na pokretu često je teško opisati, jer je potrebno aktivno sudjelovati u procesu kako bi se dobio pravi osjećaj o tome što je.

Međutim, malo je onih koji su upoznati s emocionalnim i psihološkim utjecajem koji pokret može imati na mentalno zdravlje i dobrobit. Studije su pokazale da je više od 70% naše komunikacije neverbalno.

Sve češće živimo kao da smo u začaranom krugu, što se negativno očituje na naše psihofizičko zdravlje. Ponašamo se kao da su nam tijelo i psiha dva odvojena sustava – zanemarujemo potrebe tijela ili/i duše, zaboravljajući da stanje duha itekako utječe na tjelesno zdravlje, ali i obrnuto.

Naše je društvo obilježeno i sve većim lomovima, krizama i traumatičnim događajima što sve povratno ima loš utjecaj i na cjelokupnu dobrobit i na naš vlastiti duhovni, tjelesni, duševni i moralni integritet.

RITUAL I TERAPIJA

Ples je oduvijek bio dio rituala, zabave i slavlja. Kroz povijest različite su se kulture koristile plesom radi usklađivanja fizičkog, emocionalnog i mentalnog zdravlja. Terapija plesom je novija disciplina nastala kao posljedica istraživanja koja su potvrdila da tijelo i um utječu na očuvanje zdravlja i nastanak bolesti.

U psihoterapiji pokretom i plesom primjenjuju se tehnike kao što su vođena imaginacija, slobodna fantazija, igranje uloga, improvizacija, metafore u pokretu, zrcaljenje, usklađivanje, autentičan pokret, rad s polaritetima, tijek svjesnosti, likovnost i ostale tehnike koje se primjenjuju i u nekim drugim psihoterapijskim pravcima.

Tako govorimo o kreativnim terapijama (muzikoterapija, art terapija, terapija pokretom i plesom i drama terapija)koje  primjenjuju principe vizualne, glazbene, plesne i dramske umjetnosti u terapijske svrhe.

Osnovni cilj u terapiji plesom i pokretom je sam proces osvješćivanja, reintegracije i unapređivanja predodžbe o sebi, razvijanje vještina neverbalne komunikacije te raspona i kvalitete emocionalnih doživljaja. U pokretima koji traju i prelaze iz jedne forme u drugu očituje se sloboda tijela.

„Cilj nije mijenjati tijelo klijenta nego dopustiti klijentu da postane slobodniji i slobodniji u izlaganju svog tijela i otvaranju“
 (Blanche Evan)

Ciljevi provođenja  kreativnih terapija nisu umjetnički nego terapijski.  Primjeri takvih ciljeva su: ostvarivanje kontakta pogledom, stvaranje odnosa povjerenja između terapeuta i djeteta, poticanje interakcije i komunikacije, poštivanje pravila ponašanja, privikavanje na mogućnost izbora, poticanje usmjeravanja i razvijanje kvalitete pažnje, osvještavanje vlastitog tijela, izgradnja slike o sebi i drugima, preoblikovanje nepoželjnog ponašanja u svrhovito ponašanje i slično.

DOBROBITI TERAPIJE PLESOM I POKRETOM

Ono što se tijekom rada s klijentima u terapijskom procesu događa i može dogoditi i razviti je i emocionalno i tjelesno usklađivanje terapeuta s klijentom, koje je u plesu poznato kao kinestetička empatija. Za razliku od suosjećanja, koja je više pasivno, empatija pretpostavlja aktivan angažman. Empatija u sebi obuhvaća spremnost promatrača da postane dio iskustva drugoga, da se iskusi tuđe iskustvo. Ona je motoričko iskustvo koje oblikuje neurološke puteve blisko povezane s emocijama u neuromuskulaturnom sustavu. Empatija je tako umjetnost imaginativnog skoka i umjetnost ulaženja u tuđe cipele, razumijevanje emocija drugih bića i upotrebe tog razumijevanja za usmjeravanje našeg ponašanja i djelovanja. Pathein u riječi empatija ukazuje na činjenicu da mi ulazimo u nutarnje stanje druge osobe u njezine patnje i emocije, te osjećamo njegovu bol i patnju kao da su naše vlastite.

Budući da je ples uistinu kinestetička umjetnost koja se može osjetiti čitavim tijelom, ključno je istražiti stoga značenje, važnost i ulogu kinestetičke empatije u terapiji plesom i pokretom kao i njezinu ulogu u recepciji plesa i dospijevanju do neizrecivih, nesvjesnih dijelova osobe.

„Pokret nikad ne laže. On je barometar koji svima koji ga znaju čitati govori kakvo je stanje u duši osobe koja pleše.“
(Martha Graham)

Koncept kinestetičke empatije prva je skovala i imenovala Miriam Roskin Berger, 1989. Dosamantes-Alperson, ističe kako je kinestetička empatija rekreacija ili nanovo stvaranje  tjelesnih pokreta u tijelu terapeuta, koja omogućuje terapeutu da osjeti i odgovori na klijentovo emotivno stanje. I kinestetička sposobnost i empatija važne su kvalitete koje moraju posjedovati terapeuti plesom i pokretom.

Ples i pokret naš su način neverbalne komunikacije kojima izražavamo ono skriveno, nesvjesno, nepoznato ili teško za verbalizirati I izreći, te premošćujemo most između onog nesvjesnog I dolazimo na vidjelo, u svjesnost. Kroz pokret i ples mi sami govorimo i ono što ne izgovaramo riječima. Svaka rasplesana duša, mlada, starija, osoba koja živi s nekim poteškoćama stvara i preobražava ideje u pokretnu umjetnost koja mijenja život.

U konačnici kroz proces kinestetičke empatije i empatijskim pristupom terapeut čini ljudske pokrete smislenima, daje im značenje, smisao i razumijevanje, tako da izvodimo iste pokrete koje vidimo. Usklađujući se i stvarajući tu tjelesno-emocionalnu rezonancu s klijentima terapeut utjelovljuje, inkorporira taj osjećaj u vlastitom tijelu i tako postaje svjesniji onoga što se komunicira i iskazuje.

Ono što je zadatak terapeuta, koristeći kinestetičku empatiju da metaforički zadrži u svojem tijelu, kao spremnik, kontejner, klijentovo iskustvo, odražavajući, nanovo gradeći, restaurirajući, rekonstruirajući zrcaljenjem,  onaj primarni ključni odnos majke i djeteta koji nas je sve obilježio od trenutka rođenja, pa i prije. Uloga je dakle, terapije ponovno rekreirati primarne relacije i tako stvoriti osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti.

EMPATIJA KAO NAJVIŠI OBLIK ZNANJA

Razumijevanje, priznanje, interpretiranje i empatija važne su sastavnice i funkcije inherentne terapeutskom procesu koji smjera olakšanju patnje, zacjeljivanju i cjelovitosti klijenata.

DMT se može promatrati kao pristup koji je aktivan, što znači da mi možemo nešto znati, spoznati samo ako činimo. Kroz naše tijelo, empatičkim uvidima plesni terapeuti ne samo shvaćaju i percipiraju na kognitivnoj razini, već i osjećaju, stvaraju, transformiraju i na taj način zacjeljuju i vode integritetu i u konačnici i ozdravljenju.

Plesni terapeut kinestetičkom empatijom i odnosom usklađenosti ili emocionalne rezonance može dokučiti i integrirati te necjelovite fragmentirane dijelove ličnosti, dokučiti emocionalno bogatstvo i potencijal skriven u neotkrivenim dijelovima sebstva (jastva) i dovesti do zacjeljenja. a

Empatija kao najviši oblik znanja, razumijevanja zbog svoje kognitivne, ne samo emotivne komponente, zahtijeva od nas da suspregnemo ego i uđemo u tuđi svijet, razumijevajući ga. To od nas iziskuje dublju svrhu koja je veća i nadilazi naše osobne interese i vodi dubljem razumijevanju koje nam je svima tako potrebno.

Filozof Nietzsche, govoreći o vrijednosti i značaju plesa za život koji je najveća vrijednost, ističe kako nam je potrebna posljednja transformacija duha, od deve koja podnosi teret i težinu, preko lava koji riče i buni se i ruši, sve do djeteta koje stvara nove vrijednosti, koje je novi kret, novi početak, sveto kazivanje Da životu, stvaranju, koje je lakoća, ples, životnost i radost, dijete je nevinost i zaborav, Ono je stvaratelj, kao ono koje se igra ono je simbol i umjetnosti i umjetnika, te vrhunac stvaranja. Umjetnost kao stvaranje i smisao života jedina je pomoću koje možemo osmisliti život, egzistenciju, podnijeti istinu i prevladati pesimizam.

Možda i mi kao i Nietzsche vapimo da postanemo kao djeca, nevina, koja iz kaosa života i svijeta kao stvaratelji rađaju treperavu zvijezdu koja je metafora ljepote, te kao i Nietzsche pozivamo: „Treba imati u sebi još kaosa, pa moći roditi treperavu zvijezdu…“

Ples i pokret tako mogu imati snagu premosnice i postati simbolom otpora protiv svih vrsta opresivnih ideologija, neuklapanja u kanone jakih i moćnih, ugnjetavanja, marginalizacija koje sputavaju slobodu tijela i osobne slobode. Tako ples nosi snagu promjene ne samo na osobnoj nego i na društvenoj razini.

Stoga, tragom rečenoga, DMT kao dio kreativnih, suportivnih terapija ima za cilj jačanje samopouzdanja, pozitivnog raspoloženja, uklanja negativne emocije, jača socijalne vještine, poboljšava motoričke sposobnosti, ravnotežu i prostorni, kinestetički osjećaj (osjećaj za prostor i tijelo u pokretu i prostoru), svjesnost tijela u prostoru i prostornu inteligenciju. Razvija osjećaj za grupu i drugoga. Terapija pokretom i plesom smjera poboljšanju komunikacije, smanjivanju osjećaja izoliranosti, pozitivnim odnosima i stvaranju povjerenja i prihvaćanja.

PRISTUPITI EMOCIJAMA

Terapija pokretom i plesom pomaže proširiti i pojašnjavati repertoar klijentovih tjelesnih obrazaca i obrazaca kretanja. Korištenje plesa i pokreta ide u smjeru poboljšanja emocionalne, kognitivne, tjelesne i socijalne integracije individue.

Pokret ima funkciju samoregulacije, otvara se prostor direktne komunikacije između onoga što je neiskazivo, nesvjesno i svjesno, a korištenje tijela u psihoterapijskom kontaktu klijentima nudi iskustvo, a ne objašnjenje. Kroz terapijski pristup povezujemo se s primarnim jezikom u čovjeku, a to je pokret. Primjenjuju se obrasci kretanja koji rezultiraju u promjenama u psihi.

Pomoći individui kroz tijelo, ples i pokret u povezivanju sa svojim nutarnjim stanjima, emocijama koje se ne mogu verbalizirati, iskazati vlastite impulse i potrebe, integrirati se unutar grupe, povezati se s grupom.

Terapija pokretom i plesom pokušava omogućiti osobi da zaroni u svoje obrasce, suoči se s njima i pokuša pronaći nove načine kretanja, mogućnosti i igre se s novim mogućnostima pokreta. Pokret generira novo iskustvo mene, sebstva i onoga biti u  svijetu. Pruža vrijedne uvide u postojeće obrasce ponašanja, vjerovanja i odnosa, a ples i pokret imaju iscjeljujuća i terapeutska svojstva.

Pokret ima funkciju samoregulacije, otvara se prostor direktne komunikacije između onoga što je neiskazivo, nesvjesno i svjesno. Korištenje tijela u psihoterapijskom kontaktu klijentima nudi iskustvo, a ne objašnjenje, te se tako povezujemo s primarnim jezikom u čovjeku, a to je pokret. To dovodi do integracije svih aspekata ljudskoga bića (od psiholoških, kognitivnih, emocionalnih do sociokulturnih), te se pomaže u uspostavljanju smislenije komunikacije s drugima. Putem tijela, plesa i pokreta možemo pristupiti emocijama. To nam pruža vrijedne uvide u postojeće obrasce ponašanja, vjerovanja i odnosa.

Ples i pokret oslobađaju. Čine svaki dan važnim. Pokret nježno koketira s našim snovima izvodi ih na javu. Ples i pokret razračunavaju se s našim strahovima, sumnjama, demonima, ranama. Plesom i pokretom ih možemo raspakirati, raskrinkati, ogoliti. Pokret nas čini ranjivima, izloženima, ali daje snagu i kapacitet za obračun s ogoljenošću u nama i drugima. Pokretom možemo zaštiti, sačuvati, iscijeliti. On je DA životu, stvaranju, novom početku, igri. Pokret inspirira, tjera naprijed. Ples i pokret pokreću duh, dušu i tijelo i stvaraju nove svjetove, a u sebi kriju snagu koja ima iscjeljujuća i terapeutska svojstva.