Djela J. R. R. Tolkiena zauzimaju istaknuto mjesto kako u engleskoj tako i u svjetskoj književnosti. Ostavila su prepoznatljiv trag u njenoj povijesti, ali također i u povijesti sedme umjetnosti. Neka od Tolkienovih fantastičnih priča pretočene su u isto tako fantastičnu ekranizaciju. Time su postale iznova aktualne i zanimljive milijunima stekavši fanove na svim stranama svijeta među mladima i među onima koji se unatoč svemu tako osjećaju.
John Ronald Reuel Tolkien rođen je 03.01.1892. u Južnoj Africi, a preminuo je 02.09.1973. u Engleskoj. Bio je poznati engleski književnik i filolog, profesor anglosaksonske književnosti na Sveučilištu Oxford na kojem je i sam studirao. Tamo je nastavio proučavati klasične i germanske jezike te je predavao staroengleski i srednjoengleski jezik. Pisao je fantastične priče i romane u kojima je opisivao svoj zamišljeni svijet Međuzemlje (Middle-earth) s različitim bićima poput vilenjaka, patuljaka, hobita, čarobnjaka, orka, goblina, trolova, enta i drugih. Išao je i nekoliko koraka dalje pa je čak za njih osmislio posebne jezike i pisma te je nacrtao detaljnu kartu spomenutog svijeta. Djela su mu prevedena na desetke svjetskih jezika i objavljena u milijunskim nakladama. Proslavio se romanom Gospodar prstenova (The Lord of the Rings) koji je na filmsko platno prenio izuzetni američki redatelj Peter Jackson.
Tolkienov utjecaj na fantastičnu književnost, na filmsku te likovnu umjetnost je neprijeporan. Adaptacija njegova Gospodara prstenova smatra se najuspješnijim prijenosom fantastične priče u film. Ono što se možda ne zna i definitivno se na prvu teško može uočiti u književnim djelima i filmskim ostvarenjima ove trilogije jest, između ostaloga, prepoznavanje ljudskog utjecaja na svijet koji čovjek dijeli s drugim ne-ljudskim oblicima života. Spomenuti utjecaj vidljiv je u kontekstu života kao povezane i jedinstvene cjeline. U ovome se mogu razaznati crtice, ili ako baš hoćete točkice, bioetičkog koncepta sagledavanja života. Tu se ukazuje na potrebu i važnu ulogu odgovornog, suosjećajnog i mudrog odnošenja prema čitavom stvorenju koje je tu na uživanje, divljenje, učenje, održavanje i prenošenje, ali nikako za nerazumno i trenutno iskorištavanje.
Gospodar prstenova – Prstenova družina prvi je dio trilogije koji je na filmskom platnu zaživio još 2001. godine, baš kada su započeli i naši hvalevrijedni Lošinjski dani bioetike. Nakon godinu dana, 2002., prikazan je drugi nastavak trilogije naziva Dvije kule, a već 2003. godine stigao je treći i posljednji dio pod naslovom Povratak kralja. Nakon toga, moguće ponukana izvanrednim filmskim uspjehom i popratnim interesom, nakladnička kuća Algoritam objavila je posebne prijevode svih triju književnih djela na hrvatskom jeziku. No, ako se možda misli da su ova djela bilo u pisanom ili u (podosta vjernom) filmskom aranžmanu nešto „samo za“ razbibrigu dugih zimskih vikend večeri, onda je to daleko od istine. Sam Tolkien je kazao da mu svrha dijela nije da prenese neku alegoriju i učitanu poruku već da čitatelju pruži pustolovinu, potakne njegovo razmišljanje i osjećaje, da ostane zadivljen, bez daha, da doživi nešto. Čineći tako, određene je poruke ipak odaslao primjerima koje je zapisao.
Poveznica s bioetikom je upravo ona, lijepo sročena u misli profesora Hrvoja Jurića, koja kaže da je „bioetika otvoreno područje susreta … različitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju … za život u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima.“ Pa zašto bi onda bilo tako čudno naći natruhe bioetičkih refleksija u djelu fantastične književnosti?
Pa eto tako Tolkienov glavni lik, o kojemu ovisi sudbina čitavog Međuzemlja, jest pripadnik jednog malenog samozatajnog naroda. „Hobiti su jedan neupadljiv ali prastar narod, nekoć znatno brojniji nego danas; jer oni vole mir, tišinu i dobro odrađenu zemlju: najradije prebivaju u lijepo uređenu i uzorno obrađenu seoskom predjelu. Ne razumiju niti su ikad razumjeli, pa nisu ni voljeli, strojeve složenije od kovačkog mijeha, vodenice ili ručnog razboja iako su vješto rukovali alatom.” Taj Hobit i njegovi sunarodnjaci su: „U svemu ostalom bili pretežno darežljivi, nisu bili gramzljivi nego zadovoljni i umjereni”. Određena je moralna okosnica onih koji vole i njeguju mir, tišinu i predani su zemlji, a imaju i nezaobilaznu dimenziju uređenosti i ljepote. Nasuprot tome stoji određena tehnologija koju se ne voli već se preferira rad vlastitim rukama. Ističe se darežljivost nasuprot sebičnosti kao i zadovoljstvo i umjerenost naspram pohlepe. Upravo takvi su nositelji radnje i njima je povjereno najveće „blago“. Možda bi se i „zapadni“ čovjek današnjice trebao okrenuti tišini i vlastoručnoj predanosti zemlji te biti zadovoljan stečenim i danim mu trenutkom te u tome pronaći ljepotu. Tko zna, možda tako u ovoj eri traženja pojedinac nađe sebe.
Ako pak se upadne u zabludu suvremenog doba pod krinkom pojma „dosadno mi je“ može se razmisliti nad sljedećim iz razgovora Čarobnjaka i Hobita: „Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano. A naše je vrijeme, Frodo, već poprilično crno.”
Ako malo porazmislimo, ni jedan drugi „resurs“ nemamo toliko na raspolaganju, doslovno od danas do sutra, kao svoje vrijeme. U biti je to jedino o čemu uistinu odlučujemo – što ćemo s vremenom koje nam je na raspolaganju. Kao u priči, tako i danas, vrijeme jest poprilično crno, pa kao da već ovdje nalazimo aluziju što s njim, na što ga iskoristiti, a to je pokušaj njegova rasvjetljavanja, unošenja svjetla u tamu našega doba i okolnosti. Možda se baš to pokaže kao nešto najsmislenije što možemo činiti.
Mudri je u nastavku rekao: „Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve.” Život je neponovljiv i kao takav uzvišen i svet. Ljudi nisu tvorci života pa stoga ne mogu biti ni njegovi „Gospodari“. Potrebno je vrjednovati svaki život u bilo kojem obliku jer nismo svevidni te nikada u potpunosti ne možemo znati svaku pojedinu svrhu i utjecaj na druge živote. Zato nije uputno olako se postavljati u ulogu onih koji bi određeni život ovisno o svom viđenju, shvaćanju i koristi samo tako dokinuli. Poštovanje drugoga života temelj je zdravog međuodnosa.
A maleni Hobit: „Bijaše ushićen drvom i dodirom drva, ali ne kao šumar ili tesar; bijaše ushićen samim živim stablom.” Da li je netko probao u šetnji prići stablu i zagrliti ga? Zamislimo, ne samo da je neko stablo prema našim mjerilima lijepo, već da stablo izaziva ushit, to nije čest slučaj. Dozvoliti si vidjeti ga kao samodostatno živo biće, koje ne ovisi o nama, nešto je nesvakidašnje. Ne ga sagledati iz nekog šumarsko inženjerskog aspekta iskoristivosti ili tesarsko zanatske koristi, već kao samoopstojno, ono koje odolijeva mnogim vjekovima i olujama, ono koje može biti tu i za nas, možda bi tada kao takvo moglo ushititi. Probajmo, ne može se ništa izgubiti.
Posebna bića, nalik stablima, ali samosvjesna i pokretna, otkrivaju još jednu zanimljivu crticu. „Odvraćamo od ove šume strance i bezumnike, obučavamo i poučavamo, hodamo i plijevimo. Mi smo vam pastiri drveća, mi stari enti.” Ti enti, baš poput pastira stočara, bdjeli su nad šumama ukazujući kako ih je potrebno štititi od bezumnog gospodarenja. Dapače, potrebno se o šumi, i onome što ta kompleksna zajednica jest, obučiti, a zatim o tome i poučiti druge. Šume je također potrebno održavati, ali i nezamjenjivo je u njima kretati se i boraviti. Psihofizičke koristi od boravka u šumama su mnogostruke. Dokazano je da već pogled na nju pomaže u iscjeljenju.
Međutim, „Njemu (Sarumanu) je u glavi sve od kovine i kotačića, i ne mari za stvorenja koja rastu, osim ako mu ne služe u trenutnim planovima.” Jedan od Mudrih je zastranio. Da, tko bi rekao, ali i to je moguće pa i dan danas vidljivo, kada moderni mudraci zastrane u politici, na vlasti, u crkvi… i sve podređuju samo trenutačnom stjecanju koristi, prolaznih dobara, utjecaja, moći, manipulacijama. Ali „Čarobnjaci (Mudri) bi ipak morali biti pametniji: oni i jesu pametniji od ostalih.“ Da, mudraci jesu pametniji, no samo je pitanje za koga tu pamet koriste, samo za sebe, ili i za druge, bližnje, za dobrobit svijeta u kojem žive, djeluju i u kojem imaju prilike biti to što jesu. Pamet sama po sebi nije dostatna. No ona može i treba, posebice u akademskim krugovima, biti itekako dobro usmjerena odnosno usmjerena k dobru.
U ovih nekoliko točkica iz fantastičnih djela J. R. R. Tolkiena prominira glavna nit vodilja, a ona je – primjenjivost. Ove priče mogu biti prolazna razbibriga i, istina, utjecati na naše osjećaje, ali one mogu utjecati i na razmišljanje, ako samo malčice zagrebemo ispod površine.
Kako god bilo, nećemo se razočarati ukoliko svoje vrijeme odvojimo za Tolkienovog Gospodara prstenova. Dopustimo li si potonje, njegov bi utjecaj mogao zaživjeti u nama i tu se trajnije zadržati nukajući nas da dijete koje ga je u nama krenulo čitati bude u sinergiji s odraslom i odgovornom jedinkom koja ga nastavlja živjeti.
