Demografi godinama upozoravaju da Hrvatska izumire, da nas je – doslovce – sve manje, da smo sve stariji. Pojednostavljeno, da nam se crno piše. Jedan od njih je i doc. dr. sc Marin Strmota s Katedre za demografiju Ekonomskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Šira je javnost za docenta Strmotu doznala kada je na konferenciji za novinare tadašnje ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nade Murganić neočekivano i uživo pred televizijskim kamerama dao ostavku na dužnost državnoga tajnika za demografiju. Tada je – u veljači 2018. godine – doc. dr. sc. Strmota rekao da su mjere Vijeća za demografsku revitalizaciju „jedan veliki folklor“ te je upozorio da država izumire. Tadašnju demografsku sliku nacije ovaj mladi stručnjak okarakterizirao je kao „najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država“. A sada, dvije godine poslije, demografi procjenjuju da nas je manje od četiri milijuna. Je li vrijeme da nam se konačno upali crvena lampica?
– Hrvatski demografi upozoravaju na negativne demografske trendove već desetljećima i svaka se projekcija obistinila, čak i u gorem scenariju od očekivanoga. Svakom ozbiljnom nositelju, državniku i strategu ne bi bilo potrebno „crtati“ što za jednu državu i njezine sustave znači kontinuirani gubitak i starenje stanovništva. Bez ljudi nema države, nema održivoga gospodarstva, nema održivih sustava. „Lampice“ svijetle već odavno. No, nekomu tko razmišlja na kratki rok ili uopće ne razmišlja, demografski je razvoj nedokučiv – jasan je docent Marin Strmota u razgovoru za Universitas.
Kada je zadnji put broj stanovnika Republike Hrvatske bio manji od četiri milijuna i koliko je taj podatak zabrinjavajući? Koliko vas to brine kao demografa, a koliko kao „običnog“ stanovnika RH?
– Nikada Hrvatska nije imala manje stanovništva nego danas. Gubitak stanovništva nema ni jedan pozitivan aspekt za jednu državu i njezine sustave. Siromašenje tržišta rada, sve nepovoljniji omjeri radno aktivnog i neaktivnog stanovništva. Pa ako ćete, slabi nam i politička i pregovaračka pozicija u europskim krugovima. Osim pada ukupnog broja, tu je sve lošija dobna struktura populacije – sve smo stariji, a sve ovisniji o sustavima socijalne zaštite. O demografskom stanju ovisi cjelokupno funkcioniranje društva, svih sustava, mirovinskog, zdravstvenog i obrazovnog, funkcioniranje tržišta rada. Demografski razvoj odražava se na gotovo sva područja ukupnog razvoja i života određene zemlje – radni potencijal, ponudu radne snage, strukturu tržišta rada, migracijske sastavnice, sustav zdravstvene zaštite, sustav mirovinskog osiguranja, socijalne skrbi, obrazovni sustav, stambenu izgradnju, razvoj pojedinih gospodarskih sektora, opseg i strukturu ukupne i osobne potrošnje, itd. Zabrinutost je najslabija reakcija koja bi trebala postojati u svijesti građana, ali ponajprije nositelja vlasti.
Nedostaje generalna svijest o posljedicama koje nosi politička nezainteresiranost i pasivnost za sve sustave u državi. Najveći je problem što se demografska pitanja rješavaju na dugi rok, puno duži od trajanja mandata jedne vlade i otud velikim dijelom takav neodgovoran pristup. Nažalost, problema je mnogo, pa je vatrogasna politika trenutačni najveći doseg naših vladajućih struktura
VATROGASNA POLITIKA
Svaka vlada u proteklih dvadeset godina govori o demografskim mjerama, u ovom ili onom opsegu, ali čini se da ništa od toga nije zaživjelo…. Kako to komentirate?
Nedostaje generalna svijest o posljedicama koje nosi politička nezainteresiranost i pasivnost za sve sustave u državi. Najveći je problem što se demografska pitanja rješavaju na dugi rok, puno duži od trajanja mandata jedne vlade i otud velikim dijelom takav neodgovoran pristup. Nažalost, problema je mnogo, pa je vatrogasna politika trenutačni najveći doseg naših vladajućih struktura. Gdje počne gorjeti, na što upozoravaju mediji ili nekolicina glasnih, ili gdje ima partikularnih interesa, toga se hvatamo i tim se bavimo, kratkoročno. Kronično izostaje strateški pristup vođenju zemlje, kronično, na svim razinama upravljanja.
Što je veći problem, pad natalitet ili sve veće iseljavanje?
I jedno i drugo. Pad nataliteta osjetimo s odmakom, a iseljavanje osjetimo odmah. Brojčano gledajući, u našem slučaju, pad nataliteta znači sve veći prirodni pad, odnosno sve veću razliku između broja rođenih i umrlih. Hrvatska posljednjih godina ruši rekorde dosad najmanje rođenih (2019. godine – 36 tisuća), a pad se nastavlja. Iseljavanje je problem jer smo mi imali valove iseljavanja, a osobe koje odlaze su one u radnosposobnoj i reproduktivnoj dobi. Mislim da negativne posljedice tih procesa nije potrebno previše obrazlagati.
Jeste li upozorili na takve trendove premijera Plenkovića ili njegove prethodnike? Ako jeste, zašto vas onda premijer ne sluša, zašto se barem ne pokuša zaustaviti depopulacija Hrvatske?
Naravno, to mi je bio posao. Dok sam obnašao dužnost državnog tajnika za demografska pitanja, u više sam navrata okupljao vodeće ljude iz svih resora, kao što sam i redovito informirao predsjednika Vlade, uspješno ili manje uspješno. No, ne mogu reći da je urodilo nekim plodom. Ponavljam, mjere demografske politike su dugoročne, i rezultati se ne mogu vidjeti u mandatu jedne vlade. Vjerujem da je to jedan od razloga nedovoljne političke nemotiviranosti za ozbiljniji iskorak u demografskoj politici. Rekao bih da čak postoji neki oblik animoziteta prema toj tematici, što na kraju krajeva potvrđuje nastavak marginalizacije demografije posljednjom rekonstrukcijom tijela državne uprave. Moguće da predsjednici vlada znaju nešto što mi ne znamo o agendi hrvatskoga demografskog razvoja.
Koje biste mjere Vi i Vaši kolege konkretno predložili? Ono što se najčešće vrti po naslovnicama, uoči izbora poglavito – veće roditeljske naknade – čini mi se da neće riješiti problem…
Naravno da neće. Obiteljske naknade samo su jedna od mjera populacijske politike. Potrebno je uložiti puno političke volje, ali i financijskih sredstava, otkloniti politikantstvo, sve uklopiti u dugoročnu strategiju i viziju hrvatskoga razvoja i od nje ne odustajati. Treba činiti sve što je u ovlastima jedne države. Treba provoditi sustavnu stimulativnu pronatalitetnu populacijsku politiku te dobro promišljenu imigracijsku politiku, koja u svojoj prvoj fazi mora imati našu veliku brojnu dijasporu. Država treba stvoriti infrastrukturu za pomoć zaposlenim roditeljima, odnosno stvoriti sve preduvjete da obitelji koje odluče imati djecu ne osjećaju pritisak tržišta rada. Posebno je potrebno voditi računa o nefleksibilnom tržištu rada i atipičnim oblicima zapošljavanja koji ugrožavaju materijalnu i psihološku stabilnost ljudi. Tu je i vrlo bitna stambena politika. Kreatori EU-politika trebali bi stvoriti temelje za dugoročnu strategiju simbioze odgovorne gospodarske i socijalne politike, naročito one spram mladih, djece i obitelji. Demografski oporavak ključan je za daljnji društveno-gospodarski razvoj cijele Europe.
LUTAMO, BEZ VIZIJE RAZVOJA
Može li se zaustaviti iseljavanje, poglavito uspješnih studenata, te najobrazovanije „budućnosti“ našega društva?
Nije samo problem s iseljavanjem uspješnih studenata, rekao bih da je takvih još najmanje. U posljednjem valu iselila nam se struka, majstori, zanatlije, što vidimo sad po vapajima naših poslodavaca. Iseljavanje se ne može zaustaviti postavljanjem barikada na granice. Dovoljno je upitati iseljenike zašto su se iselili iz Hrvatske. Prema nekim anketama koje sam provodio i sa studentima, svi navode sljedeće razloge: niske plaće, osjećaj nepravde, nezadovoljstvo na radnome mjestu, korupcija itd. Jasno je da je prvi i osnovni uvjet za zadržavanje stanovništva u zemlji siguran i dobro plaćen posao. Napredak ostalih dimenzija društvenoga života trebao bi postupno dolaziti sam od sebe (uz nužan uvjet funkcioniranja pravne države).
Jesmo li među najstarijim nacijama u Europi? Kakve su projekcije sa starenjem stanovništva?
Prema pokazateljima starosti stanovništva, u prvom redu udjelu 65+ u ukupnomu stanovništvu te prosječnoj starosti stanovništva, u samom smo europskom ali i svjetskom vrhu, među deset najstarijih nacija. Projekcije su vrlo jasne, s obzirom da je proces starenja determiniran fertilitetom, trajanjem života i migracijama. U slučaju koji imamo mi, pad fertiliteta, povećavanje očekivanog trajanja života i iseljavanje mlađeg stanovništva, daljnji proces starenja stanovništva je neizbježan.
Hrvatski demografi upozoravaju na negativne demografske trendove već desetljećima i svaka se projekcija obistinila, čak i u gorem scenariju od očekivanoga. Svakom ozbiljnom nositelju, državniku i strategu ne bi bilo potrebno „crtati“ što za jednu državu i njezine sustave znači kontinuirani gubitak i starenje stanovništva. Bez ljudi nema države, nema održivoga gospodarstva, nema održivih sustava. „Crvene lampice“ svijetle već odavno!
Problem s iseljavanjem leži u premalim plaćama, nesigurnim radnim mjestima, općenito lošem stanju u gospodarstvu. Jesu li takozvani vječni kadrovi razlog što nam se gospodarstvo ne miče s mjesta?
Poticajno tržište rada svakako nam nedostaje. Meritokratski sustav često je nepoznanica, osobito u javnom sektoru u kojem gotovo da i nemate instrumenata nagrađivanja ili kažnjavanja. Javni sektor, onaj koji bi trebao biti produžena ruka javnih politika, upravljan i vođen političkom vizijom razvoja, ne funkcionira kako bi trebao funkcionirati. Državna uprava treba temeljitu rekonstrukciju. I to bi trebalo biti jedno od temeljnih preduvjeta za provedbu bilo koje javne politike, tako i one ekonomske. Bez funkcionalne i stručne državne uprave to je nemoguća misija.
Već nam sada ponestaje radne snage. No, radna snaga se stvara i poticajnom populacijskom politikom, zar ne? Toga u nas nema.
Tržište rada izravno je povezano s demografskim procesima. Ulazak i izlazak s tržišta rada definiran je prirodnim i mehaničkim kretanjem. U dugom roku pad fertiliteta jasno smanjuje kontingent radno sposobnog stanovništva. Isto tako, naš je gorući problem iseljavanje radno sposobnog dijela stanovništva. Rezultat imamo – manjak radne snage. Pronatalitetna i imigracijska politika su rješenja za koja treba političke volje i konsenzusa. Svi znamo da nemamo jasno definiranu populacijsku politiku, pa po tom pitanju pritisak logično stvaraju poslodavci. Ukidanje kvota ne vidim ni kao trajno ni kao strateško rješenje. To je ponovno već spomenuta vatrogasna politika. Kod takvog pristupa postavlja se mnogo pitanja: Zašto istodobno imamo velika iseljavanja i manjak radne snage? Tko želi doći raditi u Hrvatsku, umjesto u bolje plaćenu neku susjednu zemlju EU-a? Tko snosi troškove integracije inozemne radne snage? Koji sektor želimo poticati? Možemo li i želimo li pokušati vratiti jedan dio posljednjeg iseljenog vala? I tako dalje… Sva ta pitanja upućuju na to da nemamo smjer ni viziju razvoja.
NEGATIVNA SELEKCIJA I OSJEĆAJ NEMOĆI
Znamo li koliko je Hrvata trenutačno u statusu „gastarbajtera“? Koji se postotak njih vraća u zemlju?
Ne znamo točno, ali postoje procjene na osnovi inozemnih registara. Republika Hrvatska ne može pouzdano i provjereno komentirati iseljavanje stanovništva, ponajviše zbog nedostatne i netočne statistike mehaničkog kretanja. Naime RH nema registar stanovništva (iako se desetljećima upozorava o potrebi istog), a trenutačna statistika Državnog zavoda za statistiku temelji se na odjavama i prijavama pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Prema Zakonu o prebivalištu, građani koji se iseljavaju iz zemlje moraju odjaviti svoje prebivalište u Ministarstvu unutarnjih poslova, tj. policijskoj postaji, no s obzirom na to da se prekršajna odredba pod člankom 16. istoimenog zakona u praksi ne provodi, velika većina građana to ne čini. Otud velika disproporcija između stvarnog stanja odseljenih i službene statistike objavljene u priopćenjima Državnog zavoda za statistiku. Procjene posljednjeg vala su oko 250.000.
U posljednjem valu iselila nam se struka, majstori, zanatlije, što vidimo sada po vapajima naših poslodavaca. Iseljavanje se ne može zaustaviti postavljanjem barikada na granice. Jasno je da je prvi i osnovni uvjet za zadržavanje stanovništva u zemlji siguran i dobro plaćen posao
Što zapravo neko društvo odnosno sustav najviše razara?
Negativna selekcija. I korupcija, koja rezultira negativnom selekcijom u vladajućim strukturama. Apsolutno svi iseljeni iz Hrvatske, ali i oni koji žele otići, osim životnog standarda navode osjećaj nepravde, razrušen sustav meritokracije kao razlog bijega iz svoje domovine.
Rađa se sve manje djece, škole ostaju bez učenika, neke su već zatvorene. Je li zatvaranje škole u nekom mjestu najgora stvar koja im se može dogoditi? Vaš kolega Stjepan Šterc jednom mi je prilikom rekao da je to gore od prirodnih katastrofa i kataklizmi.
Proces deagrarizacije tijekom 20. stoljeća, koji se u nekim novim formama nastavio i do danas, snažno je utjecao na razvoj hrvatskih ruralnih krajeva. Ako nemate gospodarskog razvoja, tada nema ni demografskog. Za očekivati je bilo da će se ti krajevi prazniti i postupno izumirati. Danas je naročito teško mladog čovjeka i mladu obitelj zadržati u područjima bez radnih mjesta i infrastrukture. Negativni demografski trendovi samo su rezultanta društveno-ekonomskih procesa posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj.
IZOSTANKA VIZIJE U OBRAZOVANJU MLADIH
Što mislite o hrvatskom obrazovnom sustavu? Stvaramo li mislioce i kreatore ili interprete, sklone pukoj reprodukciji naučenog, bez kritičkog mišljenja i vlastitog stava? Koja je prema Vašemu mišljenju najslabija karika cijele obrazovne vertikale?
Pa ne bih bio tako grub, no brine me nekoliko stvari koje dugoročno vode u katastrofu. Izostanak vizije. Potplaćen sustav nastavnika. Danas je postalo gotovo nemoguće zadržati kvalitetan kadar u sustavu obrazovanja (prije svega u školama), osobito onih iz prirodnih znanosti. U posljednje smo vrijeme govorili o STEM obrazovanju, a koliko je matematičara koji žele u nastavu na (ispod)prosječnu plaću? Ništa se ne radi na podizanju atraktivnosti i privlačenju u sustav obrazovanja i znanosti. Naprotiv, puno češće imamo priliku slušati o nastavnicima i profesorima u negativnom kontekstu. Znači, kadar postaje izazovna varijabla u obrazovnoj vertikali. Ukoliko imamo trend pada kvalitetnih kadrova u sustavu obrazovanja, sve slabije motivirane i slabo plaćene kadrove, utoliko je za očekivati i pad razine znanja i kvalitete među učenicima i studentima.
